1. POJAM I PODELA
Izvori su oblici u kojima se javljaju pravne norme. U Srbiji razlikujemo:
• Formalne izvore: Opšti pravni akti sa pravnom snagom (Ustav, međunarodni ugovori, zakoni, podzakonski akti, autonomni akti, običaji).
• Faktore sa neformalnim uticajem: Nemaju pravnu obaveznost, ali utiču na pravo (sudska praksa i pravna nauka).
2. FORMALNI IZVORI (POJEDINAČNA ANALIZA)
A) Ustav Republike Srbije Najviši pravni akt. Izvor je obligacionog prava na dva načina:
• Neposredno uređivanje: Sadrži norme koje direktno stvaraju prava (npr. punoletstvo sa 18 godina; pravo na naknadu štete koju nezakonitim radom prouzrokuje državni organ).
• Interpretativna uloga: Služi za tumačenje zakona.
◦ Primer: Kako Ustav kaže da ratni zločini ne zastarevaju, tumači se da ne zastareva ni pravo na naknadu štete proistekle iz tih dela.
B) Potvrđeni međunarodni ugovori
• Uslov: Moraju biti ratifikovani (pozakonjeni) da bi postali deo unutrašnjeg pravnog poretka.
• Dejstvo: Primenjuju se neposredno.
• Primer: Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe (1980).
C) Zakon
• Osnovni izvor.
• Zakon o obligacionim odnosima (ZOO, 1978): Ima status lex generalis. Primenjuje se na sve odnose koji nisu uređeni posebnim zakonima (kao što su Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o nasleđivanju itd.).
D) Autonomni izvori (Statutarno pravo)
• To su opšti akti pravnih lica (statuti, pravilnici, opšti uslovi poslovanja).
• Pravna priroda: Pravna lica su dužna da posluju u skladu sa njima.
• Dejstvo prema trećima: Ugovor zaključen suprotno statutu ostaje na snazi, osim ako je saugovornik bio nesavestan (znao ili morao znati za tu suprotnost). Saugovornik se smatra nesavesnim ako su akti bili javno objavljeni.
3. OBIČAJI KAO IZVOR PRAVA (KLJUČNA RAZLIKA)
Na ispitu morate razlikovati tri slična pojma:
1. Dobri poslovni običaji (Trgovački običaji)
• Definicija: Poslovna praksa ustaljena u prometu praćena svešću o obaveznosti.
• Primena: ZOO izričito nalaže stranama da postupaju u skladu sa njima. Koriste se za tumačenje ugovora, određivanje sporednih tačaka, itd..
2. Uzanse
• Definicija: Kodifikovani (zapisani i sistematizovani) poslovni običaji koje je usvojio nadležni organ.
• Primer: Opšte uzanse za promet robom (1954).
3. Dobri običaji (Boni mores) – PAŽNJA!
• Definicija: Ovo nisu poslovni običaji, već moralni standardi društva.
• Funkcija: Predstavljaju granicu autonomije volje. Ugovor protivan dobrim običajima je ništav (apsolutna ništavost).
4. HIJERARHIJA PRIMENE NORMI
ZOO je uspostavio sledeći redosled primene izvora prava:
1. Prinudna zakonska norma (Ius cogens) – Najjača snaga, ne može se isključiti ni ugovorom ni običajem.
2. Ugovorna pogodba – Autonomija volje stranaka.
3. Dispozitivna zakonska norma – Primenjuje se ako strane nisu drugačije ugovorile.
4. Pravni običaj / Uzansa – Nalaze se na začelju.
IZUZETAK (Promena mesta na listi): Ako su strane izričito ugovorile primenu običaja ili uzanse, oni tada imaju prednost nad dispozitivnom zakonskom normom (penju se na 2. mesto kao deo ugovora).
5. NEFORMALNI IZVORI (SUD I NAUKA)
U srpskom pravu sudska praksa i nauka nisu formalni izvori prava (sudska presuda nema karakter precedenta i ne obavezuje u budućim slučajevima). Ipak, oni imaju faktički (neformalni) uticaj:
A) Sudska praksa
• Način uticaja: Snagom autoriteta i argumenata.
• Instrumenti ujednačavanja:
◦ Pravna shvatanja odeljenja Vrhovnog suda: Formalno obavezuju samo veća tog odeljenja, ali faktički utiču na sve niže sudove.
◦ Orijentacioni iznosi: Pregled iznosa za naknadu neimovinske štete koji služi kao vodič sudovima.
• Specifičnost – ESLJP: Praksa Evropskog suda za ljudska prava ima i formalan uticaj jer Ustav nalaže tumačenje ljudskih prava u skladu sa međunarodnim standardima.
B) Pravna nauka
• Način uticaja: Isključivo snagom argumentacije. Sud može, ali ne mora da prihvati naučni stav (npr. uticaj teorije Obrena Stankovića na shvatanje neimovinske štete).
