1. POJAM I PRAVNA PRIRODA
• Definicija (ZOO): Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
• Status: U našem pravu ovo nije samo teorijski koncept, već pozakonjeno opšte pravno načelo.
• Širi kontekst: Iako važi u celom građanskom pravu (kao privatna autonomija), najširi domašaj ima u obligacionom pravu (gde su norme pretežno dispozitivne), dok je u drugim granama (nasledno, porodično) češće ograničeno.
2. SADRŽINA I MANIFESTACIJE (TRI OBLIKA)
Autonomija volje se u obligacionom pravu ispoljava kroz tri ključne slobode:
A) Sloboda ugovaranja Ovo je najvažniji aspekt i obuhvata tri pod-slobode:
1. Sloboda subjekta da odluči da li će stupiti u obligacioni odnos (npr. da li želi da zaključi ugovor).
2. Sloboda izbora saugovornika (s kim će zaključiti ugovor).
3. Sloboda uređenja sadržine odnosa (zajedno sa saugovornikom određuju prava, obaveze, uslove, rokove, sredstva obezbeđenja, nadležnost suda itd.).
B) Sloboda forme (Konsensualizam)
• Ugovori se zaključuju solo consensu (prostom saglasnošću volja).
• Izbor forme je načelno slobodan, osim ako zakon ne nalaže drugačije ili se strane same ne dogovore.
C) Dispozicija subjekta
• Sloboda subjekta da odluči da li će svoje pravo vršiti, da li će njime raspolagati (npr. ustupiti ga, oprostiti dug) i da li će tražiti sudsku zaštitu.
3. OGRANIČENJA AUTONOMIJE VOLJE (KLJUČNO ZA ISPIT)
Sloboda nikada nije apsolutna. Granica jedne slobode je jednaka sloboda drugoga. Zakon postavlja tri opšte granice unutar kojih se volja mora kretati:
1. Prinudni propisi (Ius cogens)
• To su imperativne norme Ustava, zakona i međunarodnih ugovora čija se primena ne može isključiti voljom stranaka.
• Primeri ograničenja:
◦ Obaveza zaključenja ugovora: Osiguranje vozila, osiguranje putnika u javnom prevozu.
◦ Ograničenje izbora partnera: Pravo preče kupovine, obaveza javnih službi da pruže uslugu svima pod jednakim uslovima.
◦ Ograničenje forme: Zahtev pismene forme za promet nepokretnosti (konstitutivna forma).
◦ Kontrola cena: Državno određivanje cena lekova, hleba ili energenata.
2. Javni poredak (Ordre public)
• Skup temeljnih političkih, ekonomskih i moralnih principa na kojima počiva društvena zajednica (ustavna načela, ljudska prava, sigurnost prometa). To su vrednosti kojima ugovorne strane ne smeju protivrečiti.
3. Dobri običaji (Boni mores)
• Definicija: Moralni standardi društva, duboko uvrežena shvatanja sredine čija je obaveznost očigledna.
• Razlika (PAŽNJA): Ne mešati ih sa poslovnim običajima/uzansama (koji su tehnička pravila struke). Dobri običaji su etička kategorija.
Dodatno ograničenje: Voljno ograničenje (kada strane same sebi ograniče slobodu, npr. predugovorom).
4. DEJSTVA I SANKCIJA
• Sankcija: Ugovor (ili odredba ugovora) koji pređe granice prinudnih propisa, javnog poretka ili dobrih običaja je ništav (apsolutna ništavost).
• Uloga suda: Sud pazi na ništavost po službenoj dužnosti, vodeći računa o savesnosti strana i značaju povređenog dobra.
5. ODNOS SA DRUGIM NAČELIMA
• Protivteža: Glavna protivteža autonomiji volje je načelo savesnosti i poštenja. Ono služi za „moralizaciju“ prava i sprečava zloupotrebe slobode u uslovima ekonomske nejednakosti.
• Tumačenje: Autonomija volje je polazna tačka za tumačenje nejasnih ugovora (istražuje se zajednička namera stranaka).
