1. POJAM I RAZGRANIČENJE (ŠTA JE TUMAČENJE?)
• Razlika Dokazivanje vs. Tumačenje:
◦ U sudskom postupku se prvo utvrđuje tekst ugovora kao činjenica (šta su strane napisale ili izgovorile) – to je stvar dokazivanja.
◦ Kada tekst nije sporan, ali se strane ne slažu oko toga šta on znači (koji mu je smisao), tada nastupa tumačenje.
• Definicija: Tumačenje (interpretacija) je racionalna delatnost suda ili drugog tumača čiji je cilj da utvrdi pravo ili tačno značenje teksta ugovora.
• Cilj: Nije dovoljno utvrditi samo jezičko značenje, već se traži normativno značenje – ono značenje koje proizvodi konkretna pravna dejstva.
2. OSNOVNI PRISTUPI (TEORIJE)
U teoriji i praksi razlikujemo tri osnovna pristupa traženju smisla ugovora:
1. Tekstualizam: Tumač se strogo drži jezičkog značenja reči. Cilj je utvrditi šta je tvorac kazao, a ne šta je nameravao. Prednost je pravna sigurnost, ali je problem kada je tekst sam po sebi nejasan.
2. Intencionalizam (Subjektivni pristup): Traži se ono značenje koje je tekstu namenio njegov stvarni tvorac (istorijska volja). Cilj je otkriti šta je tvorac nameravao. Ovo je dominantno kod ugovora gde se traži „zajednička namera“ strana.
3. Instrumentalizam (Objektivni pristup): Norma se tumači u skladu sa njenom današnjom objektivnom svrhom i društvenim ciljem, a ne onim što je tvorac nekada hteo.
3. VRSTE (METODI) TUMAČENJA
Kada sud pristupi tumačenju, on koristi sledeća sredstva (metode):
• A) Jezičko (Lingvističko) tumačenje:
◦ Utvrđuje se šta je tvorac stvarno napisao/kazao.
◦ Koriste se semantička pravila, uz pretpostavku da nijedna reč u ugovoru nije višak i da se izrazi dosledno koriste.
• B) Sistematsko tumačenje:
◦ Smisao jedne odredbe se ne traži izolovano, već u vezi sa drugim odredbama istog ugovora ili pravnog sistema (odredbe čine celinu).
• C) Istorijsko tumačenje (Subjektivno-funkcionalno):
◦ Traga se za ciljem koji su strane htele da postignu u vreme zaključenja ugovora („šta su htele reći“).
◦ Sredstva: Sud koristi pripremni materijal: pregovore, imejl prepisku, nacrte ugovora, beleške sa sastanaka. U našem pravu je ovo izričito dozvoljeno.
• D) Ciljno tumačenje (Teleološko/Objektivno-funkcionalno):
◦ Traga se za objektivnom svrhom ugovora u vreme primene (danas), nezavisno od prvobitne namere strana.
4. PRAVILA (KANONI) TUMAČENJA U DOMAĆEM PRAVU
Pored opštih metoda, u našem pravnom sistemu (uključujući praksu sudova i pre i posle donošenja ZOO) važe sledeća konkretna pravila:
• Načelo savesnosti i poštenja: Ugovor se tumači tako da ima smisla i da odgovara poverenju i poštenju u prometu.
• Tumačenje celine: Sve odredbe ugovora čine celinu i moraju se tumačiti u toj međusobnoj vezi.
• Favor negotii (Očuvanje posla): Nejasnu odredbu treba razumeti tako da ona proizvede neko dejstvo, a ne da ostane bez dejstva.
• Restriktivno tumačenje: Najširi izrazi se svode na meru koju su strane verovatno imale u vidu (npr. prodaja “svih ovaca” ne obuhvata one za koje prodavac nije znao da ih je nasledio istog dana).
