Načelo slobodne ocene dokaza je ovlašćenje suda da postojanje ili nepostojanje činjenica utvrđuje na osnovu sopstvenog uverenja, koje nije vezano formalnim zakonskim pravilima o vrednosti pojedinih dokaza,.
- Zakonska formulacija (ZKP): Sud ocenjuje izvedene dokaze po slobodnom sudijskom uverenju.
- Standard dokazanosti: Presuda se može zasnovati samo na činjenicama u čiju je izvesnost sud potpuno uveren.
- Negativna definicija: Sud ne sprovodi „matematičku“ operaciju sabiranja dokaza (npr. „dva svedoka = istina“), već kvalitativnu analizu.
Pravna priroda i Sadržaj – Ovo načelo nije pravo na samovolju (arbitrernost). Ono podrazumeva racionalan proces zasnovan na:
- Pravilima logike.
- Pravilima psihologije i opšteg ljudskog iskustva.
- Savesti sudije.
Suština procesa ocenjivanja: Sud je dužan da ceni:
- Svaki dokaz pojedinačno (za sebe).
- Sve dokaze zajedno (u njihovoj međusobnoj vezi).
Ograničenja i Korektivi (Sprečavanje samovolje) – Da bi se slobodno uverenje razlikovalo od „kaprica“ ili političkog ubeđenja sudije, zakon postavlja stroge mehanizme kontrole:
- Obaveza obrazloženja (Objektivizacija): Sudija ne sme ostati na „intimnom uverenju“ (intime conviction). On mora svoje uverenje da objektivizira u obrazloženju presude, objašnjavajući logički put kojim je došao do zaključka.
- Zašto? Da bi stranke mogle da ulože žalbu i da bi viši sud mogao da kontroliše zakonitost,.
- Isključenje nezakonitih dokaza: Sudska odluka se ne može zasnivati na dokazima koji su pribavljeni protivno Ustavu ili zakonu.
- Napomena: Ovo nije izuzetak od slobodne ocene, već prethodno pitanje – takav materijal pravno ne postoji kao dokaz, pa se ne može ni ocenjivati.
Izuzeci: Ostaci „Zakonske (formalne) ocene dokaza“ – Iako načelno ne postoje pravila koja unapred određuju snagu dokaza, u srpskom pravu postoje minimalni ostaci formalizma:
- Ponavljanje postupka (zbog krivičnog dela):
- Ako se tvrdi da je presuda zasnovana na lažnom iskazu ili falsifikatu, to se po pravilu mora dokazati isključivo pravnosnažnom presudom kojom su ta lica oglašena krivim.
- To je formalna ocena: Sud je vezan presudom drugog suda.
- Supsidijarna primena slobodne ocene: Ako je učinilac tog dela mrtav ili nedostupan, tada se postojanje lažnog iskaza može dokazivati i drugim dokazima po slobodnom uverenju.
- Javne isprave: Kod određenih dela, dokazivanje se faktički vezuje za postojanje javne isprave.
Faktički izuzetak (Problem u praksi – „Ekspertizacija“): Kod veštačenja, sudije često nekritički prihvataju nalaz veštaka jer nemaju stručno znanje. Iako formalno sud ocenjuje veštačenje, faktički veštak „presuđuje“. Ovo je anomalija, a ne pravilo.
Kontekst: Slobodna vs. Zakonska ocena (Ratio legis)
- Zakonska ocena (Istorija): Postojala je u inkvizitorskom postupku (npr. „priznanje je kraljica dokaza“, tortura). Sudija je samo sabirao dokaze po zakonu. Vodila je do presuda tipa absolutio ab instantia (oslobođen usled nedostatka dokaza, ali i dalje sumnjiv) – što je danas nedopustivo zbog pretpostavke nevinosti,.
- Ratio legis današnjeg rešenja: Prelazak na slobodnu ocenu omogućava utvrđivanje materijalne istine (stvarnog činjeničnog stanja), umesto zadovoljavanja forme,.
