Proces privatizacije izvršenja kazni počeo je u SAD ranih 80-ih godina 20. veka, u doba vlade predsednika Regana.
Problemi:
- politika nulte tolerancije dovela je do pretrpanosti kaznenih ustanova
- astronomski troškovi izvršenja
Broj lica u privatnim zavodskim ustanovama je neprestano rastao i tako dostigao 20% ukupne slobode lišene populacije.
Želja poslovnih ljudi da se uključe u proces izvršenja krivičnih sankcija je bila motivisana profitom a taj model je pokazao slabosti i sa stanovišta bezbednosti a i prevaspitanja.
Zastupnici i protivnici ideje ne slažu se u oceni iskustava sa ovim ustanovama:
- promoteri ističu da su zavodi uneli nove i sveže ideje i korisne menadžerske tehnike i da su bar 8-15% jeftinije od onih u državnim sektoru
- protivnici smatraju da je delegiranje na privatni biznis neozbiljno i da taj biznis neprestano lobira za širu primenu kazne zatvora
Model privatizacije ne nudi rešenje za krizu kaznenog sistema koji počiva na zatvaranju prestupnika – interesi društva i tog sektora se ne poklapaju u odnosu na prenatrpanost kaznenih ustanova.
Treba suziti primenu zatvaranja a ne modifikovati način lišavanja slobode.
- zamena ove kazne drugim merama – supstitutima izgleda iscrpljeno
- model restorativne pravde u kaznenim zavodima
- alternative kazni zatvora
Vaninstitucionani tretman je logična konsekvenca ideje o sužavanju primene zatvaranja.
Ukoliko sud proceni da nije neophodno da se izrekne kazna zatvaranja, ne znači da prema tom licu nije potrebno preduzimanje nekih tretmana.
SAD traže nove forme vaninstitucionalnog tretmana:
- pojačani nadzor
- novi tretmani bez nadzora
- religiozan uticaj i počiva na dve osnovne ideje:
- ideja o izvornoj religioznosti
- ideja o ciljanom religioznom uticaju
Drugi delovi sveta traže takođe nove forme:
- Australija – sudovi za narkomane
- prestupnika upućuje na tretman u zajednici koji sprovode osposobljeni terapeuti
- Filipini i Indonezija
- seoski sudovi
- Maldivi
- sankcija progonstva koju izriču lokalne zajednice
