Volja se može izjaviti na razne načine: rečima (usmeno ili pismeno), uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
S obzirom na način izražavanja, sve izjave se mogu podeliti na izričite ili neposredne i prećutne ili posredne
- Izričita izjava je ona koja je učinjena postupcima čija je neposredna svrha da trećima pokažu određenu volju.
- najčešće rečima mada može i uobičajenim znacima kao što je npr. klimanje glavom ili rukovanje kojim se izražava pristanak
- Prećutna izjava je ona koja je učinjena tzv. konkludentnim radnjama (ponašanjima)
- konkludentne radnje su postupci čija neposredna svrha nije u tome da pokažu određenu volju već nešto drugo, ali iz kojih se sa izvesnošću može zaključiti da lice njima izražava određenu volju
- kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac produži da upotrebljava stvar, a zakupodaac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni
- naslednik koji (bez prethodnog izjašnjavanja) otuđi neku nepokretnost iz zaostavštine daje u stvari (prećutno) pozitivnu nasledničku izjavu da prihvata nasledstvo
- prećutna izjava ima taj nedostatak što sugeriše pomisao kako se volja prećutno može izjaviti i ćutanjem a što inače u načelu nije tačno
- retki su slučajevi u kojima ćutanje određenog lica može biti, s obzirom na okolnosti slučaja, sa sigurnošću protumačeno kao njegova izjava određene volje
- kad zakupac produži da upotrebljava stvar a zakupodavac se tome ne protivi, njegovo neprotivljenje je u stvari saglašavanje ćutanjem da se ugovor obnovi
- konkludentne radnje su postupci čija neposredna svrha nije u tome da pokažu određenu volju već nešto drugo, ali iz kojih se sa izvesnošću može zaključiti da lice njima izražava određenu volju
Po pravilu, unutrašnja i izjavljena volja se poklapaju, ali iz raznih razloga može doći i do neslaganja, pa se postavlja pitanje kojoj od njih treba dati primat nad onom drugom.
- Teorija volje – merodavna je unutrašnja volja, budući da izjava i nema drugu svrhu već da stvarnu volju manifestuje u spoljnom svetu.
- Teorija izjave – pravno dejstvo treba priznati izjavi volje, pošto ona redovno odgovara unutrašnjoj volji i pošto se u pravnom životu unutrašnja volja ne može saznati na drugi način do pomoću izjave.
Zakonodavstva ne usvajaju nijednu od ove dve teorije u potpunosti, već različite slučajeve različito rešavaju.
- u slučaju tzv. mentalne rezerve, kada se subjekt koji daje izjavu volje određene sadržine u sebi ograđuje od njenih dejstava (intimno ih ne želi i ne priznaje) merodavna je izjavljena a ne unutrašnja volja
- u slučaju tzv. manljivosti volje merodavna je stvarna a ne izjavljena volja
