9.1. Pojam
Zadružna svojina predstavlja jedan od oblika prava svojine koji ima određene karakteristike u odnosu na druge svojinske zajednice. Posmatrano spolja, zadružna svojina formalnopravno predstavlja najširu neposrednu pravnu vlast sa ovlašćenjima upotrebe, pribiranja plodova i oblašćenjem pravnog i faktičkog raspolaganja dok po unutrašnjim svojstvima ima dodirnih tačaka sa drugim institutima kao što su: zajednička, društvena i slični oblici svojine. Posebnost ovog oblika prava svojine nastaje kao rezultat potrebe da se ljudi udruže radi ostvarenja ekonomskih, socijalnih i kulturnih potreba i ispoljava se u različitim pravcima. To su pre svega subjekti – zadruge i zadružne organizacije kao posebna pravna lica. Takođe i pravna sadržina zadružne svojine podložna je ograničenjima, a način vršenja ovlašćenja zasniva se na principima dobrovoljnosti i solidarnosti, demokratičnosti, ekonomskog učešća, jednakog prava upravljanja, i sl. Zadružna svojina nastaje od udela zadrugara, članarine, radom i poslovanjem zadruge i na druge načine.
9.2. Srodni oblici
9.2.1. Zajednička svojina
U početku nastanka zadružna svojina je predstavljala organizacioni oblik kada zadrugari udružuju svoje udele, ali bez organizacione forme pravnog lica, tako da svaki zadrugar ostaje sopstvenik svog udela koji može povući u svako doba ili protekom određenog roka. Bilo je slučajeva da jedan ili više zadrugara povuku svoj udeo u sredstvima, a da ostali zadrugari nisu imali pravnih sredstava da ih u tome spreče. Ovakav oblik svojinskog organizovanja bio je prisutan i na području kraljevine Jugoslavije.
Zadružna svojina imala je i nešto drukčije značenje. Građanski zakonik kraljevine Srbije definiše zadrugu kao zajednicu imanja i života između srodnika bilo krvnih bilo građanskih ili preciznije zadruga je onde gde je smesa zajedničkog života i imanja svezom srodstva ili usvojenjem po prirodi osnovana i utvrđena. Zadruga se zove i kuća ili kuća zadružna za razliku od inokosne. Postojanje zadruge podrazumeva: 1) zajednički život minimum dva lica; 2) to je zajednica među srodnicima (srodnička zajednica); 3) zadruga je zajednica u imanju (imovinska zajednica); 4) to je zajednica života i rada. Kućne ili porodične zadruge predstavljaju oblik kolektivne svojine i ostatak feudalnog prava. U kasnijem pravu nemaju značaja čak i u slučajevima gde se formalno vode u zemljišnim knjigama kao kućne zadruge ili ako postoji zajednica života i rada porodične skupine. Sudska praksa socijalističke Jugoslavije imala je stav da se velika većina kućnih zadruga usled deoba ili potpuno raspala ili se samo formalno još vode u knjigama kao kućne zadruge. Vrhovni sud ranije Jugoslavije je potpuno eliminisao ovu zajednicu stavom: „da nekadašnja porodična zadruga kao pravna zajednica sa domaćinom na čelu koji ex lege pravno posluje za celu zajednicu i za svakog pojedinog njenog člana, nepodeljeno i solidarno – ne postoji u pravnom poretku SFRJ. Takva stvarna i pravna situacija prevaziđena je i ukinuta već samom promenom i razvojem društvenih, ekonomskih i drugih stvarnih odnosa.
Važeće pravo Republike Srbije o zadrugama predviđa dodirne tačke zadružne i zajedničke svojine. Ova veza može se uočiti samo kod zadružne svojine koja u svom sastavu ima udele zadrugara. Međutim, dok postoji članski status zadrugara udeli se ne mogu vraćati, zalagati niti biti predmet izvršenja za obaveze zadrugara. Status zadrugara može prestati istupanjem, isključenjem, u slučaju smrti i prestankom zadruge. Po prestanku statusa zadrugara, valorizovani udeli vraćaju se zadrugarima odnosno njihovim naslednicima. Udeli se vraćaju u obliku, na način i u roku određenim zadružnim pravilima. Udeli se ne mogu vratiti pre prestanka odgovornosti zadrugara za obaveze zadruge. Ako zadružna svojina u svom sastavu nema udele već se sredstva obezbeđuju po osnovu članarine zadrugara, prestankom statusa zadrugara članarina se ne vraća prethodnim vlasnicima.
9.2.2. Društvena svojina
Marksistična teorija ima zasluge za ideje da je zadružna svojina po svojoj prirodi bliska ili treba u potpunosti da preraste u društvenu svojinu. Tako je Marks zastupao tezu da zadružna svojina u svom razvoju treba da preraste u društvenu svojinu koja će biti zasnovana na upravljanju neposrednih proizvođača. Engels je insistirao na značaju seoske zadružne svojine. „Seljaci jednog sela ili parohije trebalo bi da svoju zemlju stave u jedno veliko imanje da je obrađuju za zajednički račun, a prinos da dele srazmerno prema uloženom zemljištu, novcu i radu“. U našoj ranijoj teoriji bilo je shvatanja da je zadružna svojina u prelaznom periodu po svojim osobinama bliža društvenoj, nego privatnoj svojini, jer viškom rada raspolažu direktno samo proizvođači. Drugi autori su zadružnu svojinu tretirali kao poseban oblik državne svojine.
Teorijski stavovi o izjednačavanju zadružne i društvene svojine dobijaju svoju potvrdu u ranijem zakonodavstvu. Tome su naročito doprneli – Ustavni amandmani, Ustav SFRJ od 1974. god. i Zakon o udruženom radu od 1976. godine. Ustav SFRJ od 1974. godine predvideo je da zemljoradnička zadruga ima u načelu pložaj; prava i odgovornost organizacije udruženog rada. Deo dohotka zadruge kao i društvena svojina unosi se u fondove i koristi za proširavanje i unapređivanje delatnosti. U tom smislu idu i Ustavni amandmani od 1988. kada zadrugu definišu kao samostalnu samoupravnu organizaciju, a sredstva zadruge su u zadružnoj odnosno društvenoj svojini.
Ovakve dileme nisu razrešene ni danas u važećem zakonodavstvu Republike Srbije. S druge strane, održala se stara praksa koja meša ili izjednačava ova dva svojinsk oblika. U zemljišnim registrima sredstva zadruge i dalje se upisuju kao društvena svojina što stvara probleme u poslovanju ovih subjekata prava. Zbog toga je neophodno doneti nove propise o zadrugama gde će se ovo pitanje razjasniti što je i najavljeno i predstoji u bliskoj budućnosti.
Zadružna i društvena svojina pored dodirnih tačaka predstavljaju različite svojinske oblike. Njihova različitost ide u više pravaca. Prvo, zadružna svojina egzistira u zemljama različitog društvenog uređenja i to kao društveno prihvatljiv svojinski oblik. Društvena svojina predstavlja jedan od osnovnih oblika svojine u bivšim socijalističkim zemljama. Drugo, zadružna svojina nastaje iz ekonomskih ili socijalnih razloga tj. da se unapredi život i rad određenih kategorija stanovništva. Razlozi za nastanak društvene svojine bili su mnogo širi, a to je da predstavlja materijalnu osnovu za promenu proizvodnih odnosa i društva u celini. Treće, zadružna svojina je daleko stabilniji svojinski oblik. Nastao je u 19. veku u Engleskoj i Francukoj, a održao se i u zemljama koje su ukinule ili su na putu da ukinu socijalističku proizvodnju i društvenu svojinu.
Kada su u pitanju pravne karakteristike mogu se uočiti značajne razlike. Prvo, subjekti zadružne svojine su zadruge druge zadružne organizacije, dok pravni subjekti društvene svojine bili su društvena preduzeća i druga društvena pravna lica. Svi subjekti imaju status pravnog lica, ali se međusobno razlikuju po načinu nastanka, unutrašnjoj organizaciji, režimu imovine i sl. Drugo, zadružna svojina i društvena svojina izražavaju se kao posebni oblici prava svojine što bi moglo da navede na zaključak, da su to pravno podudarni svojinski oblici. Međutim, društvena svojina iako se izražavala kao pravo svojine preduzeća ipak izražava i obezbeđuje interes šireg kruga građana. Pripadnost društvenih sredstava pravnom licu je u izvesnoj meri ograničena društvenim karakterom ovog oblika svojine. Mogućnost intervencije države je ovde znatno šira. Zatim, propisi o privatizaciji ne primenjuju se na zadružnu svojinu, pošto se tu zapravo radi o pravu svojine udruženih zadrugara. Treće, pravna sadržina ovih oblika je različita. Pravo društvene svojine bilo je u načelu ograničeno pravo i to na osnovu zakonskih propisa. Ovlašćenje upotrebe i ovlašćenje raspolaganja društvenih stvari bilo je podložno mnogim ograničenjima. Pravo svojine zadruge može biti izuzetno ograničeno zakonom (npr. dobro od opšteg interesa), ali se osnivačkim aktom zadruge mogu predvideti dodatna ograničenja, koja su obligacionog karaktera. Četvrto, način nastanka i prestanka zadružne i društvene svojine nisu identične. Zadružna svojina može da nastane i prestane voljom zadrugara, pri čemu se vraćaju njihovi udeli, dok društvena svojina ne može nastati i prestati voljom radnika. Peto, društvena svojina kao značajniji svojinski oblik uživao je veću pravnu zaštitu kako po broju subjekata koji su aktivno legitimisani da preduzmu zaštitu, tako i po raznovrsnosti pravnih mera i sredstava.
9.2.3. Javna (državna) svojina
Zadružna i državna svojina mogu imati dodirnih tačaka na nekoliko načina. Prvi je istorijskog karaktera i to u periodu nastanka socijalističke Jugoslavije, politički stav tadašnjeg rukovodstva bio je da zadruge treba da postanu čvrst oslonac radnog naroda i da se uključe u opšti državni privredni plan. Članovi seljačke radne zadruge bili su dužni da u zadrugu unesu svu svoju zemlju izuzev okućnice. Zemlja u zadružnoj svojini nije mogla više da pređe u privatnu svojinu ni po kom osnovu. Otuda su pravni teoretičari koji su izučavali zadrugu i zadružnu svojinu ovog perioda lako dolazili do zaključka da je u pitanju oblik državne svojine. Međutim, ovaj tip zadruge brzo je bio napušten donošenjem novih propisa.
Drugi momenat je osnivanje zadružnih preduzeća od strane javnopravnih tela u nekim zemljama. Ova preduzeća se razlikuju od ostalih zadružnih oblika po tome što rezultat privredne delatnosti ne pripada učesnicima tog pravnog lica, niti se aktivnosti sprovode u interesu učesnika privredne delatnosti, tj. nosioci preduzeća nisu korisnici njegovih glavnih delatnosti. Uprava takvog preduzeća formira se prinudnim putem, upravnim aktom i praćena je birokratskom strukturom. U pravim zadrugama članovi dobrovoljno ulaze ili istupaju iz zadruge odnosno formiraju unutrašnje organe i obavljaju delatnost u svom interesu. Ovakva preduzeća su samo po formi ili vrsti delatnosti bliska zadružnim organizacijama. U suštini, to su pravna lica javnog prava kao što su javna preduzeća ili ustanove u čijem poslovanju je državna svojina dominantan svojinski oblik.
Konačno, važeći propisi Republike Srbije prenose javnopravna ovlašćenja na pojedine subjekte zadružne svojine kao što su zadružni savezi. To su samostalne, interesne i stručno-poslovne organizacije koje se osnivaju radi unapređivanja delatnosti zadruge i zaštite zajedničkih interesa. U tom cilju ovi subjekti donose opšta pravila kojima se uređuju primena zadružnih principa i druga pitanja od značaja za poslovanje zadruga, vrše revizorsku i nadzornu funkciju. Posebnost zadružne svojine nije umanjena poveravanjem vršenja navedenih javnopravnih ovlašćenja. Zadružna svojina je pravo svojine zadruge ili udruženih zadrugara koji su dobrovoljno uneli određene udele i po prestanku zadruge mogu ih povući. Ovaj oblik svojine stvaraju određene grupacije ljudi radi poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja. Altruistički, humani i demokratski principi bitno utiču na pravno uobličavanje ovog tipa svojine. To je „ciljna“ ili „namenska“ svojina i dok obavlja tu funkciju ima izvesna obeležja različita od drugih oblika svojine. Zadružna svojina razlikuje se od javne svojine u mnogim segmentima. Ono što ih razlikuje su: subjekti, imaoci ovlašćenja, pravna sadržina je bitno različita kao i pravna priroda većeg dela ovlašćenja, a samim tim pravna zaštita je daleko složenija i raznovrsnija u slučaju javne svojine.
9.3. Subjekti zadružne svojine
Pošto zadrugari zbog složenosti pravnog života ne mogu da funkcionišu pojedinačno niti kao prost zbir pojedinaca, zbog toga se udružuju u posebne oblike organizovanja koji imaju status pravnog lica. Zadruge su osnovni i najznačajniji subjekti zadružne svojine, ali ne i jedini. Važeći propisi o zadrugarstvu Republike Srbije predviđaju postojanje zadružnih saveza kao interesnih i strukovnih oraganizacija. Statusno povezivanje zadruga moguće je i u drugim zemljama. To su jedini subjekti zadružne svojine u našem pravu. Zapaža se restriktivan pristup u pogledu mogućnosti stvaranja drugih oblika zadružnog organizovanja. Zadruga se ne može organizovati kao preduzeće ili drugi oblik organizovanja niti se može pripajati ili spajati sa preduzećem ili drugim pravnim licima koji nisu zadruga. Naš zakonodavac je isključio sve oblike zadružnog organizovanja da bi se na taj način očuvali principi zadrugarstva i zadružne svojine. Nemogućnost zadrugara da se organizuju u nekoj formi trgovačkog društva umanjila je njihove šanse da realizuju ciljeve radi kojih se udružuju. Osobenost zadružne svojine može se očuvati i na druge načine kako se to čini u pojedinim zemljama.
9.3.1. Zadruge
Zadruga je oblik organizovanja fizičkih lica (zadrugara) u kojoj oni poslovanjem na zadružnim principima dobrovoljnosti i solidarnosti, demokratičnosti ekonomskog učešća, jednakog prava upravljanja, solidarnosti, zadružnog organizovanja i međuzadružne saradnje, ostvaruju svoje ekonomske, socijalne i kulturne interese. Međutim, određivanje zadruge kao različitih udruženja proizvođača ili potrošača u cilju zaštite svojih privrednih ili drugih profesionalnih interesa ne sagledava ovu organizaciju u potpunosti i sa svim njenim osobenostima. Iz ovog ugla zadruge se svode na privredne, strukovne, profesionalne organizacije bez posebnih obeležja. Raniji propisi su zadrugu svodili na dobrovoljnu organizaciju zadrugara koji zajedničkim poslovanjem ostvaruju ekonomske interese odnosno unapređuju svoj društveno-ekonomski položaj i samostalno odlučuju o zajedničkim pitanjima. U ovom slučaju, zadruge su bile privredne jedinice sa nekim elementima zadružnog organizovanja. U teoriji, mogu se naći različite, ali prilično uopštene definicije zadruga. To su asocijacije koje teže da ostvare pravednu cenu ili se radi o udruženjima koja teže da ukinu dobit ili je u pitanju oblik zajedničke ekonomije čije je osnovno načelo zaštita rada. Prisutna su mišljenja da zadrugu treba odvojeno posmatrati kao socijalni oblik, odvojeno kao privrednu jedinicu odnosno pravnu ustanovu.
Na osnovu zakonske definicije zadruge, proizilaze osnovne karakteristike ili načela zadružnog oranizovanja. Prvo, zadruga je dobrovoljna organizacija. Zadrugari slobodno bez ikakve prinude odlučuju da li će i sa kime da osnuju zadrugu, slobodno uređuju unutrašnje odnose, odlučuju o članstvu ili istupanju iz zadruge svojevoljno. Ova karakteristika nije bila prisutna u jednom periodu razvoja našeg zadrugarstva. Drugo, zadruga ima svojstvo pravnog lica u kojem zadrugari samostalno upravljaju, odlučuju o upotrebi i raspolaganju sredstvima zadruge, samostalno formiraju organe, posluju i odlučuju o trajanju zadruge. To znači, da niko sa strane ne može da menja i nameće odluke o pitanjima koja su unutrašnja stvar zadruge. Treće, zadruga je pravna organizacija otvorenog tipa. To znači, mogu pristupati novi članovi (zadrugari) prema pravilima koja su utvrđena osnivačkim aktom i statutom. Zakon predviđa jedino minimalan broj zadrugara za pojedine vrste zadruga. Četvrto, zadrugari imaju ravnopravan status u zadruzi što znači, da svako ima po jedan glas u skupštini i upravnim telima bez obzira na veličinu udela. To pokazuje da je zadruga humana, socijalna i altruistička organizacija zasnovana na saradnji i kooperaciji. Na osnovu toga proizilazi peti princip, a to je da su ovo zajednice zasnovane na uzajamnoj saradnji, solidarnosti i humanim načelima osnovane da se pomogne određenom krugu lica. Šesto, obavljanje delatnosti i poslova u zadruzi po pravilu vrše sami zadrugari (princip ekskluzivnosti). Sedmo, zadrugari u zadruzi imaju dvostruko svojstvo: istovremeno imaju svojstvo klijenta i svojstvo isporučioca proizvoda ili usluge. Osmo, zadrugari zajednički snose dobit i rizik poslovanja. Ovaj princip motiviše zadrugare da se racionalno ponašaju. Ostvarena dobit raspodeljuje se u fondove zadruge, a deo se može podeliti članovima zadruge.
9.3.2. Nastanak i razvoj zadruga
Zadruge su nastale u 19. veku kao rezultat ideja u teoriji i praksi da se njihovim osnivanjem popravi ekonomski i socijalni položaj pojedinih kategorija stanovništva (seljaka, građana, potrošača). Pojedini teoretičari kao socijal-utopisti (R. Oven, Š. Furije) predimenzionirali su ulogu i značaj zadruga, jer su smatrali da je osnivanjem i širenjem ovih organizacionih oblika moguće srušiti kapitalizam i uspostaviti novi socijalistički poredak. Marksisti su se bavili zadružnim organizacijama samo u kontekstu šireg preobražaja društva, pri čemu nema radikalnih promena bez proleterske revolucije. Zadruge su bile sredstvo za ubrzan proces kolektivizacije u seoskim sredinama. Poznata je misao F. Engelsa da „naš zadatak u odnosu na sitnog seljaka sastoji se pre svega u tome da njegovo privatno gazdinstvo i privatan posed prevedemo u zadružni, ali ne silom, nego pomoću primera i pružanja društvene pomoći za tu svrhu“. Lenjin je smatrao „da će materijalna sredstva i udruživanje u zadruge postepeno preobraziti psihologiju i navike seljaka i to u jednom dužem periodu“. Drugi teoretičari su isticali da je cilj zadružne svojine, proizvodnja za upotrebu, ne za profit. Osnova zadrugarstva je ukidanje dobiti, odnosno pravedna cena, pošto zadruga ne radi za profit, nego postoji radi zadovoljavanja potreba svojih članova. Postoji niz drugih teorija koje zadrugu uglavnom vide kao ekonomsko sredstvo, ekonomsku zajednicu u socijalnom preobražaju društva. Manjkavost većine ovih shvatanja je u tome što pridaju veliki značaj i ulogu zadrugama i zadružnoj svojini. Nesporna je altruistička, humana, socijalna komponenta ovih organizacija, ali u pitanju je samo jedan oblik organizovanja i udruživanja prava svojine sitnih robnih proizvođača ili drugih subjekata da bi se unapredili uslovi života i rada uže grupe ljudi. Pri tome se zanemaruje da su zadruge i zadružna svojina pravne kategorije koje imaju svoju genezu, sadržinu i organizacionu strukturu.
Prva zadruga je nastala u Engleskoj sredinom 19. veka i to kao potrošačka zadruga, mada se u nekim delatnostima (tekstil, poljoprivreda) spominju zadružne organizacije čak u 18. veku. Nemačka je bila zemlja koja je pored bivšeg Sovjetskog Saveza imaju najrazvijeniji zadružni pokret u Evropi kako po vrstama zadruga tako po broju zadrugara i angažovanim sredstvima što je posebno smetalo nacional socijalistima. Zadruge su omogućavale rešavanje socijalnih pitanja, stvaranje velikih preduzeća sa novim načinom rada, kao i ublažavanje provalije koja je razdvajala radnika i malog majstora s jedne strane i klase kapitalista sa druge strane. Shodno potrebama nastajale su zadružne organizacije u različitim delatnostima.
Na području stare Jugoslavije zadružni pokret najpre nastaje u Sloveniji (1874. god.) i to u vidu kreditnih zadruga u gradskim sredinama da bi zatim nastale zemljoradničke zadruge u seoskim sredinama. U Srbiji zadrugarstvo počinje sa nastankom kreditnih zadruga (1894. god.), ali se ubrzano širi i dostiže obim pred Drugi svetski rat koji ni danas nije prevaziđen.
