Prema Zakonu o obligacionim odnosima (ZOO), neophodno je razlikovati predmet obaveze od predmeta ugovora, iako se termini u praksi prepliću.
• Predmet obaveze: To je ono što treba učiniti da bi se obaveza ugasila ispunjenjem.
◦ To je uvek dugovano ponašanje (ljudski postupak) kojim se poverilac namiruje, a dužnik oslobađa.
◦ Bez obzira na izvor obaveze (ugovor, naknada štete, sticanje bez osnova), svaka obaveza mora imati svoj predmet.
◦ Napomena: Iako se nekad poistovećuje sa stvari (npr. predaja stvari), predmet je pravno gledano samo ponašanje povodom te stvari.
• Predmet ugovora: Prema definiciji Valtazara Bogišića, predmet ugovora je najsažetije određen kao „ono o čem je ugovor“.
◦ Svaki ugovor mora biti „o nečemu“ da bi proizvodio pravna dejstva.
U srpskom pravu, predmet je konstitutivan element ugovora.
ODNOS PREDMETA I SADRŽINE UGOVORA
U teoriji i zakonu postoji distinkcija između predmeta i sadržine, koja je bitna za razumevanje pravnih poslova koji ne stvaraju nove obaveze.
• Sadržina ugovora: Širi pojam koji obuhvata sve elemente o kojima su se strane saglasile.
• Značaj razlike:
◦ Postoje ugovori čiji cilj nije stvaranje nove obligacije, već njena modifikacija, prenos ili gašenje (npr. poslovi raspolaganja).
◦ Takvi ugovori ne stvaraju „nove obaveze“ koje bi imale svoje predmete, ali moraju imati sadržinu (moraju biti „o nečemu“) da bi bili punovažni.
PRAVNA PRIRODA I SVOJSTVA
• Neophodnost: Nezamisliv je ugovor kojim se strane ne sporazumevaju ni o čemu. Ugovor bez predmeta (ili sadržine) ne može postojati.
• Kvalifikacija predmeta: Iako je ugovor uvek „o nečemu“, on ne može biti „o bilo čemu“. Predmet mora imati određena svojstva (koja zakon bliže uređuje) da bi ugovor proizveo pravna dejstva.
ISTORIJSKI I UPOREDNI KONTEKST (RATIO LEGIS)
• Poreklo našeg rešenja: Naš ZOO je katalog opštih uslova (uključujući predmet i kauzu) preuzeo iz starijeg francuskog prava, koje je služilo kao uzor za Skicu prof. Konstantinovića.
• Savremene tendencije (Francuska, Nemačka, Engleska):
◦ Francuska (reforma 2016): Izbacila je pojmove „predmet“ i „kauza“ i zamenila ih pojmom „sadržina ugovora“ (koja mora biti dopuštena i određena).
◦ Nemačka (BGB): Ne koristi kauzu kao uslov, već traži saglasnost o bitnim elementima.
◦ Engleska: Zahteva „consideration“ (protivčinidbu).
• Stav našeg prava: Bez obzira na promene u francuskom pravu (uzoru), srpsko pravo zadržava predmet i kauzu kao temeljne, zasebne pojmove koji zahtevaju posebnu obradu i uslov su za validnost ugovora.
Predmet ugovorne obaveze
Predmet ugovorne obaveze (koji se naziva i činidba ili prestacija) je ono na šta se dužnik obavezao, odnosno ono što treba da učini da bi se obaveza ispunjenjem ugasila.
• Suština pojma: Predmet je uvek dugovano ponašanje (ljudska radnja), a ne sama stvar.
• Dejstvo: Kada dužnik izvrši dugovano ponašanje, poverilac je namiren, a dužnik oslobođen obaveze.
• Razlika Stvar – Ponašanje:
◦ Predmet obaveze je radnja ispunjenja (npr. čin predaje), a ne predmet ispunjenja (stvar).
◦ Stvar je samo objekat obaveze ili predmet dugovane činidbe.
◦ Primer: Kod davanja, predmet obaveze je sam akt predaje, a ne stvar koja se predaje.
VRSTE ČINIDBI (SADRŽAJ PREDMETA)
Dugovano ponašanje se, prema klasifikaciji u našoj teoriji, deli na četiri oblika:
• Davanje (Dare):
◦ Podrazumeva čin predaje stvari poveriocu ili trećem licu.
◦ Pravna posledica zavisi od vrste ugovora: može biti prenos svojine (prodaja), davanje na upotrebu (zakup) ili čuvanje (ostava).
• Činjenje (Facere):
◦ Podrazumeva aktivno delanje dužnika, preduzimanje radnje ili izvršenje posla (npr. rad prevozioca, poslenika).
◦ Podela:
▪ Obaveza sredstva: Dužnik je ispunio obavezu ako preduzme radnju određenog kvaliteta, bez obzira na efekat.
▪ Obaveza rezultata (cilja): Obaveza nije ispunjena dok se delanjem ne postigne određeni rezultat.
• Nečinjenje (Non facere):
◦ Ponašanje određeno negativno u odnosu na sopstveno potencijalno činjenje.
◦ To je uzdržavanje od radnje koju bi dužnik inače mogao da preduzme (npr. ne podići sprat na kući, ne proizvoditi buku).
• Trpljenje (Pati):
◦ Poseban vid nečinjenja koji podrazumeva dužnikovo pasivno držanje spram poveriočevog činjenja (tolerisanje tuđe radnje).
◦ Razlika: Nečinjenje je uzdržavanje od sopstvene radnje, a trpljenje je izostanak reakcije na tuđu radnju (poveriočevu ili radnju trećeg lica).
PRAVNA PRIRODA I USLOVI (ZOO)
Predmet ugovorne obaveze spada u opšte uslove za zaključenje punovažnog ugovora.
• Uslovi: Da bi ugovor proizvodio pravna dejstva, predmet u času zaključenja mora biti:
◦ Moguć,
◦ Dopušten,
◦ Određen.
• Autonomija volje: Predmet se određuje slobodnom voljom strana, ali u okviru zakonskih ograničenja. Ako je predmet zakonom zabranjen, ugovor ne proizvodi dejstvo.
◦ Napomena: Zabranjeno može biti samo ponašanje povodom stvari (npr. prodaja, posedovanje), a ne sama stvar kao takva.
ODNOS SA DRUGIM OBAVEZAMA
• Nužnost predmeta: Svaka obaveza, bilo ugovorna ili zakonska (npr. naknada štete), mora imati svoj predmet (ponašanje).
• Razlika u nastanku:
◦ Kod ugovornih obaveza, predmet se ceni kroz prizmu slobode ugovaranja (da li je dopušten).
◦ Kod neposlovnih obaveza (npr. naknada štete, sticanje bez osnova), predmet je određen zakonom, pa se pitanje dopuštenosti ne postavlja na isti način.
Predmet ugovora
Iako se u zakonu i sudskoj praksi koristi izraz „predmet ugovora“, njega treba tumačiti kroz vezu sa predmetom ugovorne obaveze.
• Pravilo: Svaki predmet ugovorne obaveze istovremeno predstavlja i predmet ugovora iz kog ta obaveza potiče.
• Dva teorijska shvatanja (Paradigme):
◦ Više predmeta: Kako iz dvostranog ugovora nastaje više obaveza, ugovor ima više predmeta (svaki predmet obaveze je predmet ugovora).
◦ Jedan predmet (Agregacija): Predmet ugovora je skup svih predmeta obaveza koje iz tog ugovora nastaju.
• Praktični značaj: Ova teorijska razlika nije od velikog praktičnog značaja. Bitno je da svaki predmet mora ispunjavati zakonske uslove propisane za predmet ugovorne obaveze.
PRAVNA PRIRODA: POSLOVI OBVEZIVANJA VS. RASPOLAGANJA
Za razumevanje predmeta ugovora ključno je razlikovati vrste pravnih poslova, jer nemaju svi „predmet“ u istom smislu.
A) Pravni poslovi obvezivanja (Obligacioni ugovori)
• Primeri: Prodaja, zakup, javno obećanje nagrade.
• Dejstvo: Njihovo neposredno pravno dejstvo je nastanak obaveza.
• Realizacija: Svrha se ostvaruje posredno, tek kasnijim izvršenjem tih obaveza.
• Predmet: Ovi poslovi imaju predmet (buduća činidba/ponašanje).
B) Pravni poslovi raspolaganja (Dispozitivni poslovi)
• Primeri ugovora: Cesija, preuzimanje duga, otpuštanje duga, novacija.
• Primeri jednostranih poslova: Derelikcija.
• Dejstvo: Ne stvaraju obavezu (nema međukoraka), već sam posao neposredno ostvaruje svoju svrhu.
• Problem predmeta: Strogo pravno gledano, ovi poslovi nemaju predmet, jer ne stvaraju obaveze čiji bi predmeti činili predmet ugovora.
SADRŽINA UGOVORA KAO REŠENJE
S obzirom na to da poslovi raspolaganja nemaju predmet u klasičnom smislu (buduće ponašanje), a moraju biti „o nečemu“ (kako je govorio Bogišić):
• Umesto redefinisanja pojma predmeta, u teoriju se uvodi pojam sadržine ugovora.
• Sadržina pokriva ono na šta se posao odnosi, čime se rešava problem nedostatka „predmeta“ kod raspolaganja.
Sadržina ugovora
U domaćoj teoriji i pozitivnom pravu, sadržinu ugovora čine:
• Sve ugovorne pogodbe i stipulacije (sve što je ugovorom utanačeno).
• Neposredni pravni efekti koje ugovor proizvodi.
• Sva prava i obaveze koje iz ugovora nastaju.
Ključna definicija za ispit: Sadržina ugovora je ono što je ugovorom stvoreno – skup svih prava i obaveza (pravnih posledica) koje taj ugovor izaziva.
RAZLIKA IZMEĐU SADRŽINE I PREDMETA
Ovo je najčešće potpitanje. Morate jasno razlikovati ova dva pojma:
• Predmet obaveze je dugovano ponašanje (prestacija/činidba) – ono na šta se obaveza odnosi (npr. čin predaje stvari, čin plaćanja).
• Predmet ugovora je zbir svih predmeta pojedinačnih obaveza koje iz tog ugovora nastaju.
• Sadržina ugovora su prava i obaveze (pravni efekti).
Pravilo kvalifikacije: Ugovor se pravno kvalifikuje (određuje se koja je vrsta ugovora u pitanju) na osnovu njegove sadržine, a ne na osnovu predmeta.
• Primer: Predmet „predaja stvari“ postoji i kod prodaje, i kod zakupa, i kod poklona. Tek kada vidimo sadržinu (da li postoji obaveza plaćanja cene, da li se prenosi svojina ili samo upotreba), znamo o kom ugovoru je reč.
SADRŽINA PREMA VRSTI PRAVNOG POSLA
Sadržina se različito manifestuje u zavisnosti od toga da li ugovor stvara obaveze ili njima raspolaže:
A) Sadržina poslova obvezivanja (npr. Prodaja, Zakup)
• To su ugovori iz kojih nastaju nove obaveze.
• Sadržina: Sva prava i obaveze koje nastaju za strane (npr. pravo na cenu, obaveza isporuke, obaveza zaštite od evikcije).
• Odnos sa predmetom: Ovi ugovori imaju predmet, a to su dugovana ponašanja (npr. dva davanja kod prodaje).
B) Sadržina poslova raspolaganja (npr. Oproštaj duga, Cesija, Preuzimanje duga)
• To su ugovori koji ne stvaraju novu obavezu, već neposredno menjaju, prenose ili gase postojeću.
• Sadržina: Njihova sadržina je njihovo neposredno pravno dejstvo (samo gašenje duga, sama promena poverioca).
• Specifičnost: Ovi ugovori teorijski nemaju predmet obaveze, jer iz njih ne nastaju obaveze koje bi imale predmet (ponašanje), već se pravni efekat postiže samim zaključenjem.
REZIME ZA PAMĆENJE (FORMULE)
Da ne biste pomešali pojmove na usmenom, koristite ove formule iz izvora:
• Predmet obaveze = Dugovano ponašanje.
• Predmet ugovora = Skup predmeta svih obaveza.
• Sadržina ugovora = Pravne posledice (prava i obaveze) koje ugovor stvara.
