POJAM I ZAKONSKI OSNOV (ZOO)
Subjektivna odgovornost je odgovornost koja se zasniva na krivici (vinosti) odgovornog lica. To je redovni vid odgovornosti u našem pravu.
Zakonska definicija (Čl. 154 st. 1 ZOO): „Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“.
• Ključna karakteristika: Osnov ove odgovornosti može biti isključivo sopstvena krivica, a ne krivica drugog lica.
RAZGRANIČENJE OD OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI (Test kvaliteta postupanja)
• Subjektivna odgovornost:
◦ Zavisi od kvaliteta postupanja odgovornog lica (pažnja, mere opreza).
◦ Reč je o odgovornosti za posledice postupanja koje ima određena svojstva zbog kojih se kvalifikuje kao skrivljeno.
◦ Mogućnost oslobođenja: Lice se oslobađa ako dokaže da je postupalo na određen, ispravan način (da nije krivo).
• Objektivna odgovornost:
◦ Odgovornost za realizaciju rizika.
◦ Ne zavisi od kvaliteta ponašanja odgovornog lica – ono odgovara bez obzira na to koliko je bilo pažljivo.
◦ Primer: Odgovornost poslodavca za zaposlenog je objektivna, jer je vlastita krivica poslodavca pravno irelevantna za zasnivanje odgovornosti.
POSEBNI OBLICI KRIVICE (Odgovornost za drugog)
Kada lice odgovara po principu subjektivne odgovornosti za štetu koju je radnjom prouzrokovao neko drugi (npr. roditelj za dete), krivica odgovornog lica se mora dokazati.
Ta sopstvena krivica odgovornog lica može biti trojaka:
• Culpa in vigilando: Greška u nadzoru nad štetnikom.
• Culpa in eligendo: Greška u izboru štetnika za određeni zadatak.
• Culpa in instruendo: Greška u davanju uputstava, usmeravanju ili vaspitavanju štetnika.
DEJSTVA I TERET DOKAZIVANJA (Implikacije)
• Ako se odgovorno lice može osloboditi dokazivanjem da je preduzelo sve mere opreza i predostrožnosti (kvalitet radnje), onda smo na terenu subjektivne odgovornosti.
• Ako se traži krivica neposrednog štetnika (npr. zaposlenog), a ne traži se krivica odgovornog lica (poslodavca), tada odgovorno lice odgovara objektivno.
BITNI ELEMENTI (USLOVI)
Da bi nastala obaveza naknade štete po ovom osnovu, moraju se ispuniti sledeći uslovi:
• Šteta: Imovinski ili neimovinski gubitak na strani oštećenog.
• Uzročnost (Uzročna veza): Veza između ponašanja štetnika i nastale štete.
• Krivica: Pogrešno postupanje na strani štetnika.
(Napomena: Šteta i uzročnost su opšti uslovi koji važe i za objektivnu odgovornost, dok je krivica specifičan uslov za subjektivnu odgovornost).
STATUS PROTIVPRAVNOSTI
Da li je protivpravnost poseban (četvrti) uslov odgovornosti?
• Stav ZOO i sudske prakse: Ne. Zakon ne pominje protivpravnost, a sudovi ne traže da oštećeni posebno dokazuje da je radnja bila „protivpravna“.
• Objašnjenje: Krivica u građanskom pravu se shvata objektivizovano – kao pogrešno postupanje. To znači da čak i radnja koja nije formalno zabranjena (nije protivpravna u užem smislu) može biti „pogrešna“ ako odstupa od ponašanja razumnog i pažljivog čoveka.
• Posledica: Štetnik se ne može osloboditi odgovornosti samo tvrdnjom da nije prekršio nikakav propis. On mora dokazati da njegovo ponašanje nije bilo pogrešno sa stanovišta društvenih očekivanja.
SISTEM DOKAZIVANJA (Pretpostavka krivice)
Ovo je najvažnija procesna karakteristika instituta u ZOO.
• Oštećeni (tužilac) dokazuje:
1. Postojanje štete.
2. Uzročnu vezu između radnje štetnika i štete.
• Sud pretpostavlja: Kada oštećeni dokaže prva dva elementa, sud oborivo pretpostavlja da postoji i krivica štetnika.
• Štetnik (tuženi) dokazuje: Da bi se oslobodio odgovornosti, štetnik mora dokazati da nije kriv (da je šteta nastala bez njegove krivice).
Ratio legis (Istorijski kontekst): Za razliku od ranijih rešenja (npr. Predratna Skica) gde je oštećeni morao da dokazuje i krivicu štetnika, ZOO uvodi pretpostavku krivice kako bi olakšao položaj oštećenog.
Obim pretpostavke: Pretpostavlja se obična nepažnja. Ako oštećeni tvrdi da je šteta naneta namerno ili krajnjom nepažnjom (npr. radi većeg obima naknade kod ugovorne odgovornosti), on to mora dokazati.
Uslov ili Osnov?
Na ispitu se može postaviti teorijsko pitanje da li je krivica uslov ili osnov.
• Krivica je OSNOV: Jer je ona razlog zbog koga lice snosi posledice (ratio odgovornosti).
• Krivica je USLOV: Jer bez nje (uz štetu i uzročnost) odgovornost ne može nastati.
• Zaključak: Krivica je istovremeno i osnov i uslov za zasnivanje subjektivne odgovornosti.
PRAVNA PRIRODA KRIVICE (Objektivizovani pojam)
Kako se u srpskom pravu utvrđuje da li je neko kriv? Ne gleda se „u dušu“ štetnika, već se gleda njegovo ponašanje.
• Definicija krivice: Krivica je pogrešno postupanje štetnika, a ne njegovo psihičko stanje. To je socijalni fakt – ponašanje koje odstupa od onoga što se osnovano očekivalo.
• Standard ponašanja (Merilo):
◦ Opšti standard: Ponašanje se poredi sa hipotetičkim razumnim i pažljivim čovekom (bonus pater familias). Ako štetnik nije postupio kako bi postupio pažljiv čovek u toj situaciji – kriv je.
◦ Profesionalni standard: Ako je štetnik stručnjak, poredi se sa razumnim i pažljivim stručnjakom odgovarajuće specijalizacije (pooštreni standard).
• Preduslov: Da bi fizičko lice uopšte moglo biti krivo, mora imati sposobnost za rasuđivanje (sposobnost da shvati značaj i posledice svojih postupaka).
OSLOBOĐENJE OD ODGOVORNOSTI (Ekskulpacija)
Da bi se štetnik oslobodio subjektivne odgovornosti, on mora oboriti pretpostavku krivice.
• Šta mora da dokaže? Mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivice. To u praksi znači da mora dokazati da se ponašao onako kako je trebalo – kao pažljiv i razuman čovek (odnosno stručnjak), te da je do štete došlo uprkos takvom njegovom ponašanju.
• Dokazivanje uzroka: Nije dovoljno da samo negira krivicu; najsigurniji put oslobođenja je dokazivanje da je uzrok štete nešto drugo (viša sila, radnja trećeg lica, radnja oštećenog), čime se prekida uzročna veza ili isključuje krivica.
