Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) propisuje da je lice, koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno da naknadi štetu ako to ne učini bez odlaganja na zahtev zainteresovanog lica.
• Ratio legis: Cilj nije zaštita subjektivnog prava pojedinca da stupi u ugovor, već zaštita opšteg interesa (nesmetan promet robe i usluga, sprečavanje zastoja u javnim službama).
• Ovo je sankcija za povredu zakonskog ograničenja slobode ugovaranja.
Iako postoje različita mišljenja, preovlađujući stav je sledeći:
• Vanugovorna (deliktna) odgovornost: Obligacioni odnos između stranaka nastaje tek u trenutku prouzrokovanja štete. Pre toga postoji samo opšta zakonska dužnost prema svima, a ne prema konkretnom licu.
• Odgovornost za omisiju: Odgovara se za nečinjenje, tj. propuštanje da se postupi po zahtevu.
• Strogi kriterijum odgovornosti: Odgovorno lice se ne može osloboditi dokazivanjem da nije krivo (odsustvo krivice nije relevantno).
Bitni elementi i uslovi odgovornosti
Da bi postojala obaveza naknade štete, moraju se kumulativno ispuniti tri uslova:
• Postojanje zakonske obaveze: Lice mora po zakonu biti u obavezi da zaključuje ugovore te vrste (npr. komunalno preduzeće, javni prevoznik).
• Povreda obaveze (Protivpravnost): Propust da se na zahtev zainteresovane strane bez odlaganja stupi u ugovorni odnos.
• Šteta: Uzročna veza između propuštanja (nezaključenja) i nastale štete.
Dejstva i Sankcija
• Naknada štete: To je jedina sankcija koju ZOO predviđa. Oštećeni ima pravo na naknadu stvarne štete i izmakle dobiti.
• Nema prinudnog zaključenja: Prema ZOO, zainteresovana strana nema pravo da sudskim putem prinudi drugu stranu na zaključenje ugovora (osim ako poseban propis to izričito ne dozvoljava).
◦ Objašnjenje: Sudska presuda ne može zameniti ugovor jer ne postoji prethodna saglasnost o bitnim elementima (za razliku od predugovora), pa bi sud morao sam da kreira ugovor, što je pravno sporno.
Oslobođenje od odgovornosti (Izuzeci)
Mogućnost oslobođenja je postavljena veoma usko. Odgovorno lice se oslobađa samo ako dokaže da obaveza zaključenja ugovora nije postojala u tom konkretnom trenutku.
To znači da mora dokazati:
• Da tražilac nije ispunjavao propisane uslove za tu uslugu/robu.
• Da nisu bili zadovoljeni opšti uslovi pod kojima je ono dužno da posluje.
Važno: Odgovorno lice se ne može pozivati na to da „nije imalo ekonomski interes“ za taj konkretan ugovor.
Razgraničenje od predugovora
Na ispitu morate znati razliku između ovog instituta i odgovornosti iz predugovora:
• Zakonska obaveza zaključenja ugovora: Izvor je zakon. Odgovornost je vanugovorna/stroga. Nema prinudnog izvršenja u vidu zaključenja ugovora.
• Predugovor: Izvor je volja stranaka. Odgovornost je ugovorna. Postoji mogućnost da sud naloži zaključenje glavnog ugovora jer su bitni elementi već definisani.
