Zakon o obligacionim odnosima (član 182) propisuje da je za štetu odgovorno lice koje je drugome moglo da pruži neophodnu pomoć bez opasnosti po sebe, pa to nije učinio, a usled tog propuštanja su nastupili smrt ili povreda zdravlja ugroženog lica.
• Ratio legis: Iako Ustav iz 2006. više ne sadrži izričitu dužnost pružanja pomoći, ova obaveza opstaje kao deo javnog poretka i zasniva se na načelu društvene solidarnosti neophodne za postojanje zajednice.
• Osnov odgovornosti: Krivica odgovornog lica, koja se ogleda u tome što je postupak uskraćivanja pomoći bio pogrešan sa stanovišta osnovanih društvenih očekivanja.
• Standard ponašanja: Ponašanje se ceni prema standardu razumnog i pažljivog čoveka. Ako tom hipotetičkom čoveku ne bi bilo očigledno da je neko ugrožen, odgovornosti nema.
Reč je o vanugovornoj subjektivnoj odgovornosti, ali sa bitnim odstupanjem:
• Nema pretpostavke krivice: Ovde ne važi član 154 ZOO (oboriva pretpostavka krivice štetnika).
• Teret dokazivanja: Teret je na oštećenom. On mora dokazati da je tuženi kriv što nije pružio pomoć, odnosno da je njegovo ponašanje bilo pogrešno sa stanovišta razumnog i pažljivog čoveka.
• Odgovornost za omisiju: Odgovara se za nečinjenje (propuštanje).
Bitni elementi i uslovi odgovornosti
Da bi građanskopravna odgovornost postojala (za razliku od krivične), moraju se kumulativno ispuniti sledeći uslovi:
• Nastanak štete: Za razliku od krivičnog dela (gde je samo nečinjenje kažnjivo), u građanskom pravu mora nastupiti konkretna posledica (smrt ili povreda).
• Uzročna veza: Oštećeni mora dokazati da bi pružanje pomoći sprečilo nastanak te štete.
• Očigledna ugroženost života ili zdravlja: Opasnost mora biti usmerena na lična dobra. Ugroženost imovine nije dovoljna za ovaj vid odgovornosti.
• Mogućnost pružanja pomoći bez opasnosti po sebe ili drugog:
◦ Opasnost koja oslobađa: Samo opasnost po život ili zdravlje spasioca (ne sme biti neznatna, npr. ogrebotina).
◦ Opasnost koja NE oslobađa: Opasnost po imovinu spasioca (npr. strah da će isprljati odelo) ga ne oslobađa dužnosti.
Obim naknade
• Priznata šteta: Naknađuje se predvidljiva imovinska i neimovinska šteta nastala isključivo usled smrti, telesne povrede ili narušavanja zdravlja.
• Isključenje: Ne može se tražiti naknada za štetu na imovini koja je nastala jer niko nije pomogao (npr. niko nije gasio požar na automobilu – za auto se ne odgovara, ali ako je putnik izgoreo, za to se odgovara).
• Predvidljivost: Odgovara se samo za štetu koja se mogla sprečiti i koju je razuman čovek mogao predvideti.
• Solidarnost: Ako je više lica moglo da pomogne, a niko nije – odgovaraju solidarno.
Oslobođenje i Ublažavanje (Načelo pravičnosti)
Sud ima široka ovlašćenja da primeni načelo pravičnosti:
• Potpuno oslobođenje ili umanjenje: Sud može osloboditi lice odgovornosti ako je ono u tom trenutku bilo u šoku, uplašeno, nesnađeno ili imalo neodložan sopstveni posao.
• Situacija izbora (Triaža): Ako neko ne može pomoći svima, izbor koga će spasiti se ne smatra skrivljenim. Pravni poredak ne sudi o vrednosti života.
◦ Izuzetak: Lekari su vezani protokolima urgentne medicine i neopravdano odstupanje povlači odgovornost.
Specifične kategorije (Povišen standard)
Standard „opasnosti po sebe“ nije isti za sve:
• Profesionalci: Lekari, staratelji, kao i učesnici u opasnim poduhvatima (ronioci, alpinisti) imaju dužnost da se izlože većem stepenu opasnosti nego obični građani.
Razgraničenje: Neuspeli pokušaj pomoći
Na ispitu pravite razliku:
• Institut uskraćivanja pomoći: Lice nije ni pokušalo da pomogne (pasivnost).
• Odgovornost onoga ko pruža pomoć: Ako neko dobronamerno pokuša da pomogne, ali to učini nespreta o i prouzrokuje štetu, odgovara po opštim pravilima (za činjenje). Ipak, sud mu može smanjiti naknadu vodeći računa o tome da je delao u tuđu korist (izuzetak su lekari – profesionalci).
• Pravo pomagača na naknadu: Lice koje pruža pomoć i tom prilikom samo pretrpi štetu, ima pravo na naknadu od lica koje je stvorilo opasnost, ili od samog ugroženog (ali samo do visine razumnog rizika).
