Zakonodavac predviđa situacije u kojima štetnik, iako je prouzrokovao štetu, za nju ne odgovara. Zakonski priznati razlozi su:
• Nužna odbrana;
• Stanje nužde;
• Otklanjanje štete od drugoga;
• Dozvoljena samopomoć;
• Pristanak oštećenika.
• Teorijski dodaci: Vršenje javne dužnosti i korišćenje svojim pravom.
Postoje dva shvatanja o prirodi ovih instituta:
• Teorijsko shvatanje: Ovi instituti isključuju protivpravnost štetne radnje (tretirajući protivpravnost kao četvrti, zaseban uslov odgovornosti).
• Sudska praksa i preovlađujući stav: Kako se protivpravnost u praksi ne utvrđuje kao poseban uslov, ovi instituti u najopštijem smislu isključuju odgovornost za štetu, bez obzira na njen osnov.
Da bi odgovornost bila isključena, situacija mora ispunjavati sledeće kriterijume:
• Preti povreda prava koja inače uživa sudsku zaštitu;
• Zaštita se ne može ostvariti blagovremeno putem države (hitnost);
• Subjekt deluje samopomoćno na neophodan i primeren način;
• Žrtvovano dobro ne sme biti nesrazmerno vrednije od dobra koje se štiti.
Nužna odbrana
Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od svog dobra ili dobra drugoga odbije istovremen protivpravan napad. To je materijalna radnja kojom se povređuje pravno zaštićeno dobro napadača radi zaštite svog ili tuđeg dobra.
Da bi se radilo o nužnoj odbrani koja isključuje naknadu štete, moraju biti ispunjeni uslovi koji se tiču napada i odbrane:
• Uslovi napada:
◦ Protivpravnost: Napad mora biti protivan pravu (vršenje službene dužnosti, npr. policijsko iseljenje ili uklanjanje nepropisno parkiranog vozila, nije napad).
◦ Istovremenost: Napad mora da upravo traje ili da neposredno predstoji.
◦ Materijalnost: Misli se na fizički atak, a ne na verbalni napad ili napad pravnim sredstvima.
◦ Napomena o napadaču: Napadač ne mora biti kriv niti sposoban za rasuđivanje (može biti dete ili neuračunljivo lice).
• Uslovi odbrane:
◦ Neophodnost: Mora biti nužna za odbijanje napada.
◦ Srazmernost (Proporcionalnost): Odbrana mora biti adekvatna napadu po silini, metodu i sredstvu.
◦ Usmerenost: Mora biti usmerena prema napadaču, a ne prema trećem licu.
Dejstva (Isključenje obaveze)
• Lice koje u nužnoj odbrani prouzrokuje štetu napadaču, nije dužno da tu štetu naknadi.
• Nema ni krivičnopravne, ni građanskopravne odgovornosti.
Izuzeci i Specifičnosti
A) Prekoračenje nužne odbrane (Eksces)
• Ako odbrana nije bila srazmerna napadu, odgovornost nije isključena.
• Štetnik koji prekorači granice odgovara za ukupnu štetu, a ne samo za deo štete koji predstavlja prekoračenje (razliku).
B) Odnos prema trećim licima (Važna distinkcija!)
• Nužna odbrana isključuje odgovornost samo za štetu nanetu napadaču.
• Ako lice braneći se od napadača nanese štetu trećem licu (npr. uzme tuđu stvar da se odbrani i polomi je), za tu štetu ODGOVARA. (Napomena: U tom slučaju bi se eventualno moglo raspravljati o stanju nužde, ali ne o nužnoj odbrani).
C) Zaštita tuđeg dobra
• Nužna odbrana je dozvoljena i kada se odbija napad od drugog lica, a ne samo od sebe.
Stanje nužde
Situacija kada štetnik prouzrokuje štetu tuđem dobru da bi od svog ili tuđeg dobra otklonio istovremenu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti.
Bitni elementi (Uslovi)
• Opasnost: Mora biti istovremena i neskrivljena (ne sme je izazvati sam štetnik).
• Izvor opasnosti: Može poticati od prirodnog događaja ili čoveka, ali ne sme poticati od oštećenog (jer bi to onda bila nužna odbrana).
• Proporcionalnost (Ključno): Učinjeno zlo ne sme biti veće od zla koje je pretilo. Vrednost spasenog dobra mora biti ista ili veća od vrednosti uništenog dobra.
◦ Napomena: Dobro koje se žrtvuje ne bi smelo biti neimovinsko (npr. život/telo se ne žrtvuje za imovinu).
Ko odgovara za štetu?
1. Štetnik (onaj ko je delovao u nuždi): Ne odgovara oštećenom za štetu.
2. Treće lice (krivac): Ako je neko treći kriv za nastanak opasnosti, oštećeni može od njega tražiti punu naknadu (uz dokazivanje krivice).
3. Lice od koga je otklonjena opasnost (Korisnik): Oštećeni može tražiti naknadu od njega, ali limitirano – samo do visine koristi koju to lice ima od otklanjanja opasnosti (princip neosnovanog bogaćenja).
Otklanjanje štete od drugoga
Situacija kada neko (spasilac) pretrpi štetu dok otklanja opasnost od drugog lica.
• Lice koje je pretrpelo štetu (spasilac) ima pravo da zahteva naknadu od lica čije je dobro štitio.
• Obim naknade: Ima pravo na naknadu samo one štete kojoj se razumno izložio (ne svake štete).
Dozvoljena samopomoć
Subjektivno pravo svakog lica da samostalno otkloni povredu svog prava kada neposredno preti opasnost, a državna zaštita nije dostupna.
Bitni elementi (Uslovi)
Da bi samopomoć bila dozvoljena i isključila odgovornost, moraju se ispuniti kumulativni uslovi:
• Neposredna opasnost: Po neko pravo ili potraživanje (npr. opasnost da će naplata kasnije biti onemogućena).
• Nužnost: Zaštita mora biti neophodna u tom trenutku.
• Srazmernost/Celishodnost: Način otklanjanja povrede mora odgovarati prilikama i biti takav da najmanje pogađa dužnika.
Dejstva
• Lice koje koristi dozvoljenu samopomoć ne duguje naknadu štete licu koje je izazvalo potrebu za njom.
• Primer iz prakse: Pravo retencije (zadržavanje dužnikove stvari dok ne isplati dug).
Pristanak oštećenika
To je jednostrani pravni posao kojim se oštećenik unapred odriče prava na naknadu štete koja mu još nije prouzrokovana.
• Izjava može biti data izričito ili konkludentnom radnjom (ponašanjem).
• Primena u praksi: Medicinske intervencije, sport, besplatan prevoz.
Uslovi punovažnosti
1. Vreme davanja: Mora biti dat unapred (pre štetne radnje/nastanka štete).
2. Dozvoljenost: Pristanak na zakonom zabranjenu (protivpravnu) radnju je ništav i ne isključuje odgovornost.
3. Obim: Pristanak važi samo za posledice koje su se mogle razumno predvideti (redovne posledice), ne i za ekscesne situacije.
4. Opozivost: Može se opozvati sve do trenutka preduzimanja radnje.
Razlika: Pre i posle štete
• PRE nastanka štete: Dovoljna je jednostrana izjava oštećenog (pristanak) da isključi nastanak obaveze.
• POSLE nastanka štete: Obaveza naknade je već nastala. Jednostrana izjava oštećenog tada nije dovoljna; potreban je ugovor o oprostu duga (saglasnost i štetnika) da bi se obaveza ugasila. Jednostrana izjava se tada tumači samo kao ponuda za oprost duga.
