Javnu svojinu reguliše Zakon o javnoj svojini Republike Srbije od 2011. god.
Oblici javne svojine se razlikuju prema subjektima
- javna svojina odnosno državna svojina koju čini pravo svojine Republike Srbije
- pojam „državne svojine“ je ograničen samo na pravo svojine Republike Srbije da bi zakonodavac u daljem tekstu koristio isključivo termin „javna svojina“ za sve navedene svojinske oblike
- pravo svojine autonomne pokrajine odnosno pokrajinska svojina
- pravo svojine jedinica lokalne samouprave – opštinska ili gradska svojina
Prema objektu odnosno pravnoj sadržini razlikujemo
- javnu svojinu prirodnih dobara
- javnu svojinu dobara u opštoj upotrebi
- javnu svojinu sredstava koje koriste organi i organizacije Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave, ustanova, javnih agencija i drugih organa
Zakon o javnoj svojini je neka vrsta osnovnog ili ustavnog zakona
- odredbe drugih zakona kojima se uređuje režim stvari u javnoj svojini ne mogu biti u suprotnosti sa ovim zakonom
Pravo javne svojine podložno je ograničenjima.
- namena stvari u javnoj svojini određuje se zakonom ili odlukom nadležnog organa donete na osnovu zakona, odnosno drugog propisa ili opšteg akta
- pojačana odgovornost u odlučivanju o upotrebi i raspolaganju javnim dobrima.
- svako ko odlučuje o stvarima u javnoj svojini, ko ih koristi ili njima upravlja dužan je da postupa kao dobar domaćin i odgovoran je za to u skladu sa zakonom.
- zakonodavac taksativno nabraja šta čini javna dobra u užem smislu i to su:
- prirodna bogatstva
- dobra u opštoj upotrebi
- mreže u javnoj svojini
- vodno zemljište
- vodni objekti u javnoj svojini
- zaštićena prirodna dobra u javnoj svojini
- kulturna dobra u javnoj svojini
- nepokretnosti koje koriste organi Republike
- pokrajine i jedinice lokalne samouprave
- objekti, oružje i oprema namenjena odbrani i državnoj i javnoj bezbednosti
- posebna ograničenja prava svojine javnopravnih subjekta proizilaze kao posledica služenja javnom interesu
- nemogućnost prinudnog izvršenja
- nemogućnost sticanja prava putem održaja
- nemogućnost zasnivanja hipoteke
- nemogućnost otuđenja većine dobara iz javne svojine
Javnu svojinu mogu činiti i druge pokretne i nepokretne stvari koje ne služe za obavljanje poslova i zadataka državnih organa i javnih službi
- stvari koje nemaju javnu namenu, već služe za obavljanje privredne delatnosti i označavaju se u pravnoj teoriji kao fiskalna ili finansijska imovina
- primenjuje se pravni režim koji važi za privatnu svojinu dok su ograničenja prilično sužena i opšteg su karaktera
Na osnovu važećih propisa možemo zaključiti da javna svojina ima dva oblika:
- javna svojina u užem smislu koja za objekat ima javna dobra gde su ograničenja javnopravnog karaktera izražena u velikoj meri, ali se ipak ovaj oblik svojine pravno uobličava kao ograničeno pravo svojine
- javna svojina u širem smislu koja za objekat obuhvata sva ostala dobra po režimu bliska stvarima u privatnoj svojini
Pravno uobličavanje javne svojine u našem pravu kao subjektivno pravo odnosno kao neposredna vlast na stvari blisko je nemačkom neoliberalnom konceptu javne svojine.
- ispravniji pristup: javna svojina je skup najširih ovlašćenja i ograničenja države i nosilaca javne vlasti na javnim dobrima odnosno pokretnim i nepokretnim stvarima
- svojinski prerogativi
- skup javnopravnih ovlašćenja i ograničenja na javnim dobrima
- najšira neposredna pravna vlast na pokretnim i nepokretnim stvarima
- svojinski prerogativi
Različito značenje pojma državne svojine moglo se zapaziti u ranijem zakonodavstvu Savezne Republike Jugoslavije.
- Zakon o imovini SRJ od 1993. godine razlikuje
- imovinu SR Jugoslavije koja se koristi za ostvarivanje nadležnosti SRJ kao oblik javne (upravne) svojine sa mešovitim svojinskim ovlašćenjima
- imovinu SRJ koja služi za obavljanje privrednih i drugih delatnosti u zemlji i inostranstvu radi sticanja dobiti
- obuhvata fiskalnu (privatnu) svojinu.
- Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije od 1995. godine dopunio je navedenu podelu sa
- državnom, javnom svojinom koja se odnosi na prirodna bogatstva – zemljište, šume, vodotoci, rudna blaga i druga prirodna bogatstva
- dobrima u opštoj upotrebi – javni putevi, parkovi, trgovi, ulice i dr.
Identični oblici svojine postojali su i u prethodnoj Jugoslaviji samo što se iz ideoloških razloga nije upotrebljivao termin državna svojina, već se govorilo o društvenoj svojini državnih organa.
- društvena svojina na sredstvima za rad državnih organa
- umesto prava svojine države upotrebljavao se termin „pravo raspolaganja“ na pojedinim stvarima (fiskalna svojina)
- društvena (javna) svojina na vodama i drugim prirodnim bogatstvima
Na području stare (prve) Jugoslavije koje je bilo pod uticajem Austrijskog građanskog zakonika pravila se razlika između javnog dobra (javne svojine) i fiskalnog dobra (privatne svojine).
- Srpski građanski zakonik poznavao je stvari u opštoj upotrebi pri čemu ih je nazivao svačijim, ali i druge javne stvari koja su državna dobra.
Po Zakonu o državnom računovodstvu od 1934. godine, državna imovina se delila na:
- javna dobra koja služe opštoj upotrebi
- imovinu državne uprave
- imovinu državnih privrednih preduzeća i ustanova
- imovinu bez naročitog opredeljenja
- imovinu državnih fondova
Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru odredio je pojam javnog dobra tako da ovaj pojam čine:
- dobra koja su izuzeta iz običnog saobraćaja
- stvari u opštoj upotrebi
- stvari kojima se sama država za svoje osobite ciljeve neposredno služi (tvrđave i sl.)
Francuski građanski zakonik različite oblike državne svojine izražava putem podele na javni i privatni domen.
- u najvećoj meri odgovara rimskoj podeli stvari na res publicae i res fisci
- javni domen čine: putevi, ulice, plovne reke, nanosi i obale, mora, luke, pristaništa kao i svaki deo francuske teritorije koji nije podesan da bude u privatnoj svojini
- slične podele mogu se naći u anglosaksonskom pravu
