Sporazum javnog tužioca i okrivljenog o priznanju krivičnog dela predstavlja „uprošćenu“, odnosno pojednostavljenu procesnu formu.
- Istorijski razvoj u domaćem zakonodavstvu:
- U krivično procesno pravo Srbije ovaj institut je prvi put uveden 2009. godine pod nazivom „sporazum o priznanju krivice“.
- Uveden je u velikoj meri po uzoru na rešenje iz ZKP-a iz 2006. godine (koji nikada nije celovito primenjivan).
- U novom Zakoniku o krivičnom postupku iz 2011. godine, ovaj institut je zadržan uz određene modifikacije.
- Povezanost sa kooperativnim svedocima: U okviru stranačkog sporazumevanja o priznanju krivice, omogućeno je i „zadobijanje“ tzv. kooperativnih svedoka. Pod njima se podrazumevaju nekadašnji svedoci saradnici i okrivljeni saradnici, kako su oni regulisani u novom Zakoniku.
- Poreklo instituta: Ovaj procesni institut izvorno potiče iz adversijalnih (anglosaksonskih) krivičnih procedura, prvenstveno iz SAD. Danas su različiti oblici ovog procesnog mehanizma prisutni i u mnogim drugim, uključujući i brojne kontinentalno-evropske krivične procedure.
Vrste stranačkih sporazuma u ZKP Srbije
Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije izričito poznaje i razlikuje tri vrste stranačkih sporazuma:
- Sporazum o priznanju krivičnog dela
- Sporazum o svedočenju okrivljenog
- Sporazum o svedočenju osuđenog
Sporazum o priznanju krivice u SAD
1. Pojam, suština i istorijski razvoj instituta
- Pojam i doslovno značenje: Plea bargaining u bukvalnom prevodu označava „cenkanje“ i „pogađanje“ o priznanju. U žargonu se ovaj sporazum označava kao „deal“.
- Suština instituta: Predstavlja pogađanje i pregovaranje između državnog tužioca i okrivljenog (odnosno njegovog branioca) o ustupcima koje su spremni da učine u zamenu za protivustupke druge strane.
- Širina predmeta sporazuma: Dogovor se ne mora odnositi isključivo na priznanje krivice, već se okrivljeni može obavezati i na ispunjenje drugih prestacija, kao što je svedočenje u krivičnim postupcima protiv drugih okrivljenih (tzv. kooperativni svedoci).
- Istorijski razvoj: Institut ne potiče izvorno iz američke procedure. Do polovine 19. veka klasično porotno suđenje je bilo pravilo, a institut se uvodi u ograničenom vidu u drugoj polovini 19. veka. Široku primenu doživljava dvadesetih godina 20. veka (usled skoka kriminaliteta tokom prohibicije) u neformalnom obliku, a Vrhovni sud SAD je 1970. godine u slučaju „Bredi“ formalno potvrdio ustavnost ove prakse.
2. Ratio (razlozi) za široku primenu sporazuma u SAD
Suprotno uobičajenom shvatanju u kontinentalnoj Evropi da je jedini cilj ovog instituta rasterećenje suda i procesna ekonomija, u teoriji se izdvaja više specifičnih razloga:
- Ograničavanje prostora sudiji pri odmeravanju kazne: Normativne mogućnosti kažnjavanja (maksimalne zakonske kazne) u SAD često nisu u srazmeri sa „razumnom proporcionalnošću“. Sporazumom optuženi pokušava da ograniči sudijsku slobodu u pogledu visine kazne.
- Izbegavanje neizvesnosti porotnog suđenja: Odluka porotnika (kao laika) donosi se u uslovima velike neizvesnosti, pa optuženi zaključenjem sporazuma želi da se „osigura“.
- Finansijski i vremenski troškovi odbrane: U američkom (adversijalnom) postupku, branilac mora samostalno da istražuje činjenice i pronalazi dokaze u korist odbrane (npr. pronalaženje svedoka, priprema optuženog za unakrsno ispitivanje). To iziskuje ogroman gubitak vremena i velike finansijske izdatke, zbog čega je odbrana motivisana na pregovore.
3. Vrste (tipovi) plea bargaining-a u SAD
Prema predmetu sporazuma, u američkom pravu razlikuju se tri osnovna tipa sporazumevanja (koji se mogu i kombinovati):
- Redukcija optužbe: Tužilac se fokusira na lakše krivično delo ili lakši oblik krivičnog dela u odnosu na prvobitnu optužbu.
- Odustanak tužioca od krivičnog gonjenja: Tužilac odustaje od gonjenja za pojedina krivična dela koja su stavljena na teret okrivljenom.
- Postizanje saglasnosti u pogledu kazne: Stranke se usaglašavaju oko kazne čije će izricanje predložiti sudiji.
4. Pravne posledice i uticaj na pravni sistem SAD
- Rešavanje predmeta bez suđenja: Najmanje 90% svih krivičnih slučajeva u SAD rešava se sporazumom i nikada ne dospe na suđenje.
- Uloga sudije: Pošto se sudbina optuženog faktički rešava van sudnice, uloga sudije je svedena na to da obezbedi ispravnu i zakonitu proceduru i poštovanje ustavnih prava optuženog.
- Uticaj na materijalno krivično pravo: Sporazum može obuhvatiti i čisto materijalnopravne elemente (stepen krivice, vrstu dela, pravnu kvalifikaciju). Zbog toga u praksi SAD materijalno krivično pravo gubi na značaju, a za pravnike (tužioce i branioce) postaje daleko važnija veština pregovaranja i procesnog cenkanja nego poznavanje materijalnog prava.
Sporazumevanje u Nemačkom krivičnom postupku
Nemačko krivično procesno pravo se razvijalo drugačije i predstavlja kontinentalni pandan američkom modelu.
1. Pravna priroda i uvođenje u zakonodavstvo
- Odsustvo klasičnog priznanja krivice: Nemačko krivično procesno pravo ne poznaje ustanovu „guilty plea“ (formalno izjašnjavanje o krivici koje zamenjuje suđenje).
- Razvoj i kodifikacija: Institut se najpre razvio u sudskoj praksi (gde je sud nudio ublažavanje kazne u zamenu za priznanje), a formalno je unet u nemački Zakon o krivičnom postupku 2009. godine pod nazivom „sporazumevanje u krivičnom postupku“.
2. Predmet i granice sporazumevanja u Nemačkoj
Nemački model postavlja stroga zakonska ograničenja u poređenju sa američkim:
- Zabrana pregovaranja o pravnoj kvalifikaciji: Predmet sporazuma nikada ne može biti pravna kvalifikacija, odnosno pravna ocena krivičnog dela.
- Primena načela oportuniteta: Sporazum može sadržati elemente oportuniteta krivičnog gonjenja samo u pogledu dogovora o odustajanju od gonjenja za pojedina dela u slučaju kada se radi o delima u sticaju.
3. Dejstvo sporazuma i uloga suda
- Nemogućnost obećanja tačne kazne: Sud ne može optuženom unapred garantovati i obećati tačno određenu kaznu. Sud može isključivo odrediti gornju i donju granicu (raspon) kažnjavanja (minimum i maksimum zatvorske ili novčane kazne).
- Uslovni karakter sporazuma (nije „zakovan“): Sporazum ne obavezuje sud apsolutno. Ako se u međuvremenu pojave nove okolnosti koje ukazuju da predloženi raspon kazne nije adekvatan težini dela ili stepenu krivice, sud se više ne smatra vezanim postignutim sporazumom.
