Predugovor je samostalan ugovor kojim se ugovorne strane (jedna ili obe) obavezuju da docnije zaključe drugi, glavni ugovor.
• Iz njega ne nastaje odmah obaveza izvršenja glavne činidbe (npr. predaja stvari), već obaveza zaključenja glavnog ugovora.
• Zasniva se na načelu slobode ugovaranja.
Da bi predugovor proizvodio pravno dejstvo i obavezivao na zaključenje glavnog ugovora, moraju biti ispunjena dva ključna uslova:
• 1. Sadržina (Bitni sastojci):
◦ Predugovor mora da sadrži sve bitne sastojke (objektivno i subjektivno bitne elemente) budućeg glavnog ugovora.
◦ Primer: Predugovor o prodaji mora sadržati predmet i cenu.
◦ Posledica: Ako nema saglasnosti o bitnim elementima, to nije predugovor već samo pripremni sporazum pregovarača koji ne obavezuje.
• 2. Forma (Načelo paralelizma formi):
◦ Pravilo: Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je ta forma zakonom propisana kao uslov punovažnosti (konstitutivna forma).
◦ Primer: Predugovor za ugovor o građenju mora biti u pismenoj formi jer zakon to traži za glavni ugovor.
◦ Izuzetak (Ugovorena forma): Ako forma glavnog ugovora nije propisana zakonom, već su je strane same ugovorile, predugovor može biti neformalan (važi načelo konsensualizma), osim ako se nisu drugačije dogovorile.
Skica je tražila formu za predugovor samo ako je forma glavnog ugovora služila „zaštiti od nepromišljenosti“ (npr. poklon). ZOO je stroži i traži formu uvek kada je ona zakonski uslov za glavni ugovor, bez obzira na razlog (upozoravajući ili dokazni).
ZOO ne precizira da li se moraju obavezati obe strane, pa se primenjuje načelo autonomije volje:
• Dvostrano-obavezujući predugovor: Obe strane preuzimaju obavezu da zaključe glavni ugovor.
◦ Pretpostavka: Ako postoji sumnja da li su se obavezale jobe strane ili samo jedna, smatra se da je predugovor dvostrano-obavezan.
• Jednostrano-obavezujući predugovor: Samo jedna strana se obavezala na zaključenje, dok druga strana stiče pravo da zahteva zaključenje ugovora (ali ne mora).
◦ Može se zaključiti i u korist trećeg lica.
• Odnos prema Opcionom ugovoru:
◦ Predugovor: Stvara obligaciono pravo potraživanja (jedna strana zahteva od druge da pristupi zaključenju).
◦ Opcioni ugovor (Skica): Stvara preobražajno pravo (jedna strana svojom izjavom direktno zasniva glavni ugovor, bez potrebe za novom radnjom druge strane). ZOO nije preuzeo pravila Skice o opcionom ugovoru, pa se predugovor u našem pravu shvata kao izvor obaveze na činjenje (davanje saglasnosti), a ne kao direktna moć zasnivanja.
• Obezbeđenje: Obaveza iz predugovora može se osigurati kaparom, zalogom ili ugovornom kaznom.
Dejstvo predugovora i rokovi
Predugovor je dvostrani pravni posao obavezivanja iz koga nastaje jedna jedina obaveza: da se zaključi drugi (glavni) ugovor čiji su bitni sastojci već određeni.
• Priroda glavnog ugovora: Glavni ugovor ne mora biti samo obavezujući (npr. prodaja); strane se mogu predugovorom obavezati i na zaključenje pravnog posla raspolaganja (npr. cesija, preuzimanje duga, kompenzacija), koji će neposredno proizvesti pravno dejstvo.
• Isključivo dejstvo: Predugovor stvara samo obavezu zaključenja glavnog ugovora, a NE i obavezu izvršenja prestacije iz glavnog ugovora (npr. predaja stvari ili isplata cene).
• Sudska praksa: Na osnovu predugovora o prodaji stana:
◦ Ne može se tražiti: Utvrđenje prava svojine, iseljenje trećih lica, predaja posed ili isplata cene.
◦ Može se tražiti: Samo presuda kojom se nalaže tuženom da zaključi glavni ugovor.
• Zaključak: Zaključenje glavnog ugovora predstavlja sam čin izvršenja predugovorne obaveze.
U kom roku strana može sudski zahtevati da druga strana pristupi zaključenju glavnog ugovora? Zakon propisuje rok od šest meseci, koji se računa na dva načina:
• Ako je rok određen u predugovoru: 6 meseci od dana isteka tog ugovorenog roka.
• Ako rok NIJE određen: 6 meseci od dana kada je glavni ugovor trebalo da bude zaključen prema prirodi posla i okolnostima (tj. od dana kada je druga strana pala u docnju).
Specifičnost predugovora u odnosu na opšta pravila obligacionog prava ogleda se u načinu prestanka usled promenjenih okolnosti.
• Pravilo: Predugovor prestaje da obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmenile da on ne bi ni bio zaključen da su te okolnosti postojale ranije.
• Uslov: Promena okolnosti mora biti takva da se nije mogla razumno predvideti (nepredvidivost).
• Specifičnost dejstva (Ipso iure): Za razliku od opšteg režima gde se traži sudski raskid ili revizija, kod predugovora obaveza prestaje po sili zakona. Nema sudske revizije niti zahteva za raskid – predugovor jednostavno više ne veže.
◦ Context: Ovo rešenje je preuzeto iz austrijskog prava.
Tokom pregovora nastaju dokumenti koji liče na predugovor, ali to nisu jer ne stvaraju obavezu zaključenja ugovora.
• A) Sporazum o pregovaranju: Uređuje način vođenja pregovora (format, tajming, isključenje pregovora sa drugima). Stvara obavezu da se pregovara na određen način, a ne da se ugovor zaključi. Kršenje povlači predugovornu odgovornost za štetu.
• B) Delimični (parcijalni) sporazum: Saglasnost o nekim elementima ugovora, dok se o ostalim još pregovara. Služi da olakša nastavak pregovora („stavljanje na stranu“ rešenih pitanja), ali ne obavezuje na zaključenje celog ugovora.
• C) Sporazum o formi: Utvrđuje da budući ugovor mora imati određenu formu (konstitutivna forma). Ne obavezuje strane da zaključe ugovor, ali ako ga zaključe, moraju poštovati tu formu, inače je ugovor ništav.
Predugovor vs. Delimični sporazum
Pre nego što tužimo za izvršenje, moramo biti sigurni da imamo predugovor, a ne samo „delimični sporazum“.
• Predugovor: Sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora. Iz njega nastaje utuživa obaveza zaključenja glavnog ugovora.
• Delimični sporazum (Punktacija): Sporazum pregovarača o nekim, ali ne svim bitnim sastojcima.
◦ Dejstvo: Iz njega NE nastaje obaveza zaključenja glavnog ugovora. Pregovarač ne može tužiti za zaključenje ugovora.
◦ Obaveza: Postoji samo obaveza da se pregovori nastave i vode savesno.
◦ Sankcija: Ako jedna strana neopravdano odustane, druga može tražiti samo naknadu štete (zbog skrivljenog prekida pregovora – culpa in contrahendo), ali ne i ispunjenje.
Mehanizam prinudnog izvršenja
Ako jedna strana odbija da zaključi glavni ugovor, druga strana može podneti tužbu. Kako sud reaguje?
• Presuda: Sud donosi kondemnatornu presudu kojom nalaže tuženom da u određenom roku (paricioni rok) da izjavu volje kojom zaključuje glavni ugovor.
• Pravna praznina u ZOO: ZOO nema izričitu odredbu šta se dešava ako dužnik ignoriše presudu i ne da izjavu ni u ostavljenom roku.
• Rešenje (Pozitivno pravo – ZIO): Prazninu popunjava procesno pravo. Primenjuje se fikcija davanja izjave volje:
◦ Smatra se da je dužnik dao izjavu volje onog trenutka kada je sudska odluka postala pravosnažna.
◦ Posledica: Glavni ugovor se smatra zaključenim samom pravosnažnošću presude. Presuda zamenjuje ugovor.
• Nema prinudnog izvršavanja radnje: Nije potrebno (niti moguće) fizički prisiliti dužnika da potpiše papir. Presuda se samoizvršava.
• Zamena forme: Pravosnažna presuda može da zameni svaku formu (pa i javnobeležničku). Čak i ako zakon traži posebnu formu za ugovor, fikcija važi – presuda menja tu formu.
Iako je pravno čisto, ovo rešenje stvara problem u praksi (npr. Katastar nepokretnosti).
• Umesto ugovora, poverilac Katastru dostavlja presudu.
• Službenici katastra tada moraju da tumače da li sudska odluka ispunjava uslove da zameni ugovor, čime faktički izlaze iz svojih strogih administrativnih okvira.
Kod realnih ugovora (koji nastaju predajom stvari, npr. zajam u predratnom pravu), predugovor ima specifičnu ulogu:
• Predugovorom se stvara obaveza predaje stvari (jer se time zaključuje glavni ugovor).
• Dakle, izvršenje predugovora kod realnih ugovora znači prinudno traženje predaje predmeta ugovora.
U teoriji se ističe da je zahtev našeg prava – da predugovor mora imati sve bitne elemente i istu formu kao glavni ugovor – preteran.
• Kritičari smatraju da je to tautologija (nepotrebno ponavljanje): ako već imamo sve elemente i formu u predugovoru, zašto odmah ne zaključimo glavni ugovor? Time se postupak samo komplikuje.
