Po koncepciji zakona, za zločin se polazi od shvatanja da je reč o radnji ili propuštanju koji su navedeni u zakonu i za koje je predviđena kazna. Nužni elementi za pravnike su – zabranjena radnja, subjektivni odnos prema delu i propisano kažnjavanje.
Što se tiče odnosa sa grehom, većina savremenih sistema sadrži inkriminacije koje su ostaci tradicionalnog, patrijarhalnog ili srednjevekovnog rezonovanja. Dva najznačajnija ataka na liberalno krivično pravo su:
- legalistički moralizam – omogućava kriminalizaciju nekog čovekovog ponašanja zato što je nemoralno ili zato što je tako shvaćeno i
- legalistički paternalizam – dozvoljava da se kazni nečija radnja zato što može naneti štetu samom subjektu koji je preduzima
Krajem 19. i početkom 20. veka razvoj su doživele nove teorije o kriminalnom ponašanju kao izrazu bolesnog stanja učinioca. Zločin se shvata kao izraz bolesti tela i duše.
Zločin se shvata i kao izraz delovanja same društvene organizacije.
Shvata se i kao serija međuodnosa – interakcija žrtve i policije. Srž procesa određivanja jednog ponašanja kao kriminalnog je u ovoj fazi a kasnije etape su od manjeg značaja.
Dragan Milovanović, američki kriminolog zločin izjednačava sa povredom osnovnih ljudskih prava naglašavajući da postoje dve vrste takvih povreda:
- zločini redukcije – pasivnom subjektu se oduzima neki kvalitet bitan za njegov status;
- zločini represije – povređeni subjekt se sprečava da postigne željeni status ili poziciju
Tim Newburn deli sve definicije zločina u dve grupe:
- kao pravna kategorija
- kao socijalna konstrukcija
Najprihvatljivije shvatanje polazi od pravne odredbe jer nam daje prvu tačku oslonca za njegovo preciziranje. Prigovori: neprikladna i preuska, ateorijska, nedovoljno određena.
Šira odredba zločina: – vršenje zakonom sankcionisanih dela (delikata). Takva dela nisu jedinstvena kategorija. Mnoga strana zakonodavstva prave razliku između zločina, prestupa i istupa. Naše razlikuje: krivična dela, prekršaje, privredne prestupe i disciplinske krivice.
Uža odredba zločina – zločin predstavlja kršenje normi krivičnog prava. Krivična dela se od drugih kažnjivih radnji kvalitativno razlikuju. To su najteži delikti.
Kriminologija ne ostavlja van svoje optike sva ostala deliktna, čak i devijantna ponašanja. Dinamika krivično pravnih inkriminacija (sastoji u otklanjanju ponašanja sa neznatnom društvenom opasnošću – bagatelni kriminalitet – dekriminalizacija i unošenju u taj zakon novih, do tada nekažnjivih ponašanja – inkriminalizacija) dovodi do potrebe da pažnju posvetimo onim ponašanjima koja se pojavljuju kao granična u odnosu na definisani zločin.
